U klasicnom je bluegrass repertoaru davno jos nasla svoje mjesto i mnogom “fiddleru” omogucila da na violini pokaze svoje “pirotehnicke” sposobnosti. Kao inspiracija njenim autorima, posluzio je jedan – vlak. Zeljeznica opcenito, odigrala je u americkoj povijesti znacajnu ulogu i kao magnet desetljecima privlacila razne ljude pa tako i glazbenike.
Tijekom vise od jednog stoljeca, zeljeznica je u americkoj kolektivnoj podsvijesti imala veliko i vazno mjesto. Ona ne samo da je promijenila nacin zivota u Americi, njen drustveni krajolik, nego je odredila i tempo i geografiju njenog sirenja na zapad. Prevozila je teret, postu i ljude; bila jedan od najvecih poslodavaca, jedna od najvecih financijskih institucija. Ona je i dovela do stvaranja sada dobro nam poznatih vremenskih zona. Ona je dovela i do stvaranja tisuca naselja, tamo gdje je prolazila. Nije cudno, onda, da je i toliko pjesama inspirirala!
U razdoblju izmedju 40-ih godina 19. stoljeca i 70-ih godina 20-og, na stotine i stotine pjesama, u gotovo svim glazbenim zanrovima – od bluesa do bluegrassa, napisano je o zeljeznici i o vlakovima, onim stvarnim i onim metaforickim. O zahuktanim lokomotivama, hrabrim strojovodjama, odmetnicima i skitnicama, osamljenim putnicima, ceznutljivim ljubavnicima i nocnim sanjalicama. U tim pjesmama, vlak je cesto i simbol slobode, sredstvo bijega od svakodnevnih okova i stega. Mnoge od tih skladbi i danas se cesto cuju, u vokalnim i instrumentalnim izvedbama.
Instrumentalisti, narocito, vole oponasati one osobite, karakteristicne zvuke vlaka – ritmicko okretanje njegovih kotaca, njihovo ubrzavanje, skripanje kocnica, brektanje parne lokomotive i njen reski zvizduk …. Napisana u prvoj polovici 20. stoljeca, “Orange Blossom Special” zadrzala se do danasnjeg dana kao instrumentalni bluegrass standard. Kad su je braca Rouse – Ervin, Earl i Gordon, snimili, 16. lipnja 1939. godine, ni sanjali nisu da ce ona postati klasik. Violinistima najprivlacnija je, i najizazovnija, skladba svih vremena. Jedan od brace – Ervin Rouse, i sam violinist, odnosno fiddler, bio je taj koji je skladbu napisao. Godinu dana ranije, 1938, Ervin i njegov prijatelj Chubby Wise, obojica iz Jacksonvillea, u Floridi, obojica u to vrijeme taksisti u Washingtonu, obojica puni ceznje za rodnom Floridom, posli su, kao, uostalom i toliki drugi, na lokalni Union Station - razgledati luksuzni putnicki vlak koji je nekoliko godina ranije po prvi puta povezao New York sa suncanom Floridom, sjeveroistoku zemlje tako privlacnom i po njenim mirisnim cvjetovima naranci. U Washingtonu, zeljeznica se dijelila u dva kraka – jedan je isao za Miami, drugi za Tampu i St. Petersburg. Po povratku kuci, duboko impresionirani onime sto su vidjeli, Ervin je prijatelju Chubbyju rekao:”Vadi violinu, da napisemo jednu.” Napisali su je za 30-ak minuta.
Chubby Wise nikad prezaliti nece sto je na samom pocetku odustao od svih prava na tu skladbu! Prvo su joj dali ime “South Florida Blues”, ubrzo promijenili u “Orange Blossom Special”, prema imenu famoznog novog vlaka, prvog na istocnoj obali Amerike suvremenih, aerodinamicnih linija. Skladbu su prvi, kako rekoh, snimili braca Rouse, a onda i Bill Monroe i njegovi Bluegrass Boys i Johnny Cash i Charlie McCoy i Charlie Daniels i Jerry Garcia i stotine drugih glazbenika, na raznim glazbalima – violini, ipak, najcesce. Ali svi jednako vrtoglavom brzinom, u zelji da svojim instrumentima oponasaju zvuk vlaka. Adrenalina puna “Orange Blossom Special”, Ervina Rousea, vec se zahuktava, na nacin violinista Marka O’Connora…
