Izvedba je američka, ali ideja za ovaj američki fenomen došla je iz Britanije, točnije iz pjesme koju je 1961. godine napisala Jenny Joseph. Pod naslovom "Upozorenje", kriju se riječi koje su inspirirale barem deset tisuća Amerikanki da pitanju starenja pristupe s humorom i svojevrsnim stilom.
Prvo, evo što kaže ta tako utjecajna pjesma. "Kada budem bila stara žena, nosit ću ljubičasto, sa crvenim šeširom, koji tome uopće ne pristaje, - a, ne pristaje ni meni! Penziju ću potrošiti na ljetne rukavice, satenske sandalice i ponekad koji konjak u baru. I sjedit ću na pločniku, ako se umorim; pritiskati dugmad požarnog alarma i štapom udarati po metalnim ogradama da radim buku – nadoknadit ću svu trezvenost i dobre manire moje mladosti. ... Ali, zašto čekati? Možda bih mogla malo vježbati već sada, da se nitko ne iznenadi kada ostarim i pojavim se u crvenom šeširu!"
Dakle, iz ovih nekoliko parafraziranih stihova pjesme, spontano se rodio čitav pokret, nazvan Društvo Crvenog Šešira. Počelo je s prvim crvenim šeširom i kopijom pjesme, koje je izvjesna Sue Ellen Cooper poklonila svojoj prijateljici. Ova, pak, oduševljena, isti je poklon dala još jednoj prijateljici, pa onda i drugoj ... Za kratko bilo ih je desetak, sve prijateljice, sve sa crvenim šeširima, i sve odlučne da se sastaju na popodnevnom čaju u punom sjaju crvenih šešira i, - naravno -, ljubičastih haljina!
U samo nekoliko godina, diljem Sjedinjenih Država izrasle su stotine takvih društava, okupljajući prijateljice, poznanice i njihove prijateljice na druženje s temom – ako već starimo, neka to bude luckasto i zabavno! Neke skupine imaju i slikovitija imena od samo "Društvo Crvenog Šešira". Tu su, recimo, "Red Hat Dixie Cup Divas", ili, u jednoj hispaničkoj zajednici, "El Rojo Sombreros".
Pokret je dorastao i do masovnijeg okupljanja. Tako se, slijedećeg tjedna, u Chicagu, održava i prva Konvencija Društva Crvenih Šešira. Čitav hotel Westin bit će prepun žena izvjesne dobi, s crvenim šeširima i ljubičastim haljinama. Naravno, ni globalizacija crvenog šešira više nije daleka budućnost – skupine istomišljenica niču posvuda, jedna čak i na Tasmaniji!