Prije pola stoljeca, vratili su Americi radost i veselje, ubrzali bilo generacije spremne da zaboravi godine teske gospodarske krize i da – zaplese. Radost i veselje donose nam i svaki put kad ih cujemo danas, radost i veselje donosit ce nam i sutra. Poletni zvuci swinga, zvuci big-banda, zvuci orkestra Bennya Goodmana.
Nastupom u losangeleskoj dvorani Palomar, 21. kolovoza 1935, orkestar Bennya Goodmana sluzbeno je otvorio eru swinga. Vecer je, istina, pocela dosadno. Tise, mekse i sporije skladbe, kojima je koncert zapoceo, bile su kod publike mlako primljene. A onda je bubnjar orkestra – Gene Krupa - Bennyu dobacio:”Hej, ako cemo propasti, daj da propadnemo svirajuci ono sto volimo.” Bennya nije trebalo puno nagovarati. Kad se Krupinom prijedlogu pridruzio i trubac Bunny Berigan, Benny Goodman je znao da je dosao trenutak za jedan od velikih aranzmana Fletchera Hendersona. Pandemonij koji je uslijedio, bio je, kako ce Goodman kasnije reci, “najsladja buka cijelog mog zivota!” Skladba koja je publiku na noge digla?
Iako to Goodman tada nije znao, mladi Kalifornije upravo su tako nesto i cekali. Glazba koju je njegov orkestar zasvirao nije bila nova. Godinama su je vec svirali i Henderson i Duke Ellington i Chick Webb i Benny Carter i okrestar Casa Loma, ali onaj Bennya Goodmana, dobro uigran i energican, bio je taj koji se mladim bjelackim plesacima dopao kao niti jedan prije, bio je taj s kojim je pocelo razdoblje swinga. Razdoblje za koje je George Simon, kriticar jazz-casopisa Metronome, rekao:”...jedna od najsretnijih, najuzbudljivijih veza ikad uspostavljenih izmedju onih koji glazbu daju i onih koji glazbu primaju.”
S klarinetom u ruci, Benny Goodman, dijete siromasne, zidovske cetvrti Chicaga, postat ce “kralj tog razdoblja, “the king of swing”! Goodmanu se nije svidjala ni rijec “king” ni rijec “swing”. Njegova se glazba, rekao je on, gotovo ni po cemu nije razlikovala od one njegovih prethodnika. Cega je to on onda mogao biti “kralj”?! I zasto njegova glazba mora nositi naljepnicu “swing”, pitao je zabrinuto on. Zabrinuto stoga sto nije znao koliko ce to sto on radi potrajati, a nije htio da to sto radi bude vezano uz neko pomodno ime kojega ce se ljudi brzo zasititi. Ali novo je ime za tu glazbu bilo itekako potrebno. Vecinu Amerikanaca tesko pogodjenih ekonomskom krizom, rijec “jazz” podsjecala je na teske dane koje su htjeli zaboraviti, na razdoblje sumanutih ekscesa koji su i doveli do velikog kraha. Rijec “swing” bila je puno bolji i sretniji izbor, premda definiciju ni glazbenici nisu mogli pruziti. “Zivlji tempo, znate...”, najcesce bi sami objasnjavali…
Da se prst sudbine nije umijesao, mogao je Goodmanov biti jedan potpuno drugaciji zivot. Bennyev otac jedva je izdrzavao jedanaesteroclanu obitelj. Vjerovao je da bi najstarijim sinovima glazba mozda mogla pruziti bijeg iz siromastva. Upisao ih je na besplatne satove, u lokalnoj sinagogi. Jedan je dobio tubu, drugi trombon, a najmanjem, Bennyu, dopao je klarinet. Od samog pocetka, Bennyev talent je bio ocit! Dobre se glazbe naslusao u jazz-klubovima, u juznim predgradjima Chicaga. Sa 15 godina, vec je bio profesionalni glazbenik. Krajem 20-ih i pocetkom 30-ih, putovao je zemljom, svirajuci s orkestrima Bena Pollacka, prvo, a onda i Reda Nicholsa, Bena Selvina i drugih. Godine 1934, osnovao je vlastiti bend i s njim nastupao u popularnom radio-programu NBC-ja – “Let’s Dance”. Koncert, koji je svake veceri pocinjao u 10:30, a zavrsavao u 4 ujutro, iz New Yorka je bio prenosen “uzivo”, od jedne obale do druge. Ti redoviti nastupi donijeli su Goodmanovom orkestru, i njegovom zvuku, siroku publiku, onu istu koja ce ga, uzbudjena, i docekati u dvorani Palomar, u Los Angelesu, kasnije i u cikaskom hotelu Congress i u njujorskom kazalistu Paramount. Vrhunac je bio nastup Goodmanovog orkestra u Carnegie Hallu, 1938. godine, u vrijeme kad je jazz jos bio stranac u koncertnim dvoranama. Krov su digli u zrak, a album te veceri snimljen, postat ce jedan od najprodavanijih jazz-albuma svih vremena.
Stopama Bennya Goodmana krenuli su ubrzo mnogi drugi; veliki orkestri nicali su na sve strane, punili autobuse i prevozili ih diljem Amerike – braca Dorsey, Artie Shaw, Henry James, Count Basie vec je bio tu, pa Guy Lombardo, Glenn Miller...a onda, sredinom 40-ih, swing pocinje gubiti na popularnosti, a glazbenici – eksperimentirati s novim jazz-formama, poput be-bopa. Goodman nastavlja svirati svoj klarinet. Manje swinga i jazza na njemu, kako je vrijeme protjecalo, a vise – klasicne glazbe. Svirajuci, u svom njujorskom domu, jednu Brahmsovu sonatu, Benny Goodman je i umro, 20. lipnja 1968.
Kao izuzetno predani glazbenik i “bandleader”, Goodman je bio “glavni” u populariziranju swinga i svojim velikim orkestrom, a i svojim trijom i kvartetom, uhljebio desetke drugih velikih glazbenika - bubnjara Genea Krupu, pjevacicu Peggy Lee, saksofonista Stana Getza…a medju crnackima – pijanista, aranzera i skladatelja Fletchera Hendersona, pijanista Teddyja Wilsona, vibrafonista Lionela Hamptona, gitarista Charlieja Christiana…Goodman nikad nije mislio da integracijom crnackih glazbenika u svoj orkestar cini nesto vazno i hrabro; za njega, glazbenika-perfekcionista, to je bila najnormalnija stvar – imati one najbolje. “Inace”, rekao je, “kako uopce i svirati ako moram razmisljati o boji glazbenikove koze. Vec je i svirati, samo po sebi, dovoljno tesko!” Ipak, jedne veceri, kad mu se, u drustvu Lionela Hamptona, obratio neki covjek rijecima ”Benny, zasto pustas da ti nigeri sviraju u orkestru?”, Benny je odgovorio:”Cujem li te jos jednom da to kazes, uzet cu ovaj klarinet i na glavi ti ga prebiti.”
Za Bennyja Goodmana slijedilo je jos par desetljeca medjunarodnih turneja, za americki State Department, ukljucujuci i onu Sovjetskim savezom, 1962, i nekoliko Evropom, tijekom 70-ih godina. Slijedilo je i nekoliko filmova, a 1978, cetrdeset godina nakon onog prvog, originalnog, i jos jedan koncert u Carnegie Hallu. Tog puta samo - blago kaotican. I premda je u starijem Goodmanu bilo puno manje one strasti i zanesenosti kojima je poceo, on, Benny Goodman, ostaje (1) virtuozom jazz-klarineta, (2) covjekom koji je jazz doveo u komercijalnu “glavnu struju”, (3) “kraljem swinga”, jer snagom svoje licnosti drzao je na okupu glazbenike koji su glazbu stavljali iznad svega drugoga i kao “Benny Goodman Band” stvorili kraljevstvo swinga koje se protezalo od istocne do daleke zapadne obale, za glazbu koja svoju publiku i dalje nalazi, medju mladima isto kao i medju starijima.