Vise od 50 godina duga karijera Peggy Lee pocela je jos s orkestrom Bennya Goodmana i trajala sve do pocetka 90-ih, do onog njenog, za Grammy nominiranog, albuma pod naslovom “Peggy Lee Songbook: There’ll Be Another Spring”. Za Miss Peggy Lee, proljeca vise nece biti. Umrla je u 21. sijecnja, u 81. godini zivota.
Rodjena je u mjestu Jamestown, u Sjevernoj Dakoti, kao Norma Deloris Egstrom, sesto od sedmero djece. Majku je izgubila kad su joj bile samo cetiri godine. Otac joj je bio tezak alkoholicar, maceha je brutalno zlostavljala… sa 14 godina, ona napusta dom, odlazi u Fargo, nastupa na lokalnoj radio postaji i od njenog direktora programa dobija svoje umjetnicko ime – Peggy Lee.
U autobiografiji, objavljenoj 1989, Peggy Lee je napisala:”Nikad nisam ni najmanje sumnjala u to da cu jednoga dana postati pjevacica. Pjevala sam prije nego sto sam i progovorila.” Snimit ce 59 albuma, vise od 700 snimaka, dobit ce nagradu Grammy, bit ce nominirana i za Oscara, dat ce svoj glas nekim likovima Disneyjevih filmova, pjevati tri pjesme u njegovom “Lady and the Tramp”, postat ce legendarna night-club pjevacica, plodan skladatelj i uspjesan autor tekstova. Hitovi Peggy Lee, brojni su. Pjesma koju najcesce s njom poistovjecujemo, ona je Johna Davenporta i Eddieja Cooleya, snimljena 1958. Aranzman, upravo smijesno stur – kontrabas i bubnjevi, sestosminski takt, osebujna interpretacija i - zapecacena je bila reputacija Peggy Lee kao jedne od ritmicno najinventivnijih, najsvestranijih vokalistica popa.
Dala nam je Peggy Lee puno, puno vise od Groznice. Nezaboravne balade, blues, swing skladbe, one inspirirane latinskoamerickim ritmovima, cabaret i brodvejske melodije, i na rock je lako presla, kad je trebalo…bilo je tu hitova za generacije slusatelja. Svoj prvi veliki, imala je 16 godina prije “Groznice”. Godine 1941, u Chicagu, cuo ju je Benny Goodman i odmah doveo u svoj orkestar. “Kralj swinga” vec je nekoliko godina uzivao ogromnu popularnost – dao je Americi ono sto je njoj, nakon godina teske gospodarske krize, trebalo – glazbu poletnu, zivu i veselu, swing. O teskim vremenima, besparici i gladi, Peggy Lee je mogla pjevati jednako dobro kao bilo tko drugi. To je i dokazala godinu dana po dolasku u Goodmanov orkestar, 1942. godine, svojom verzijom jedne skladbe Joea McCoya. Ta, njena verzija, postala je jednom od najbolje prodavanih u cijeloj zemlji. “You had plenty money nineteen-twenty-two, You let other women make a fool of you, Why don’t you do right…like some other men do, Get out of here, and get me some money, too….” Why don’t you do right? skladba koja je od Peggy Lee i napravila zvijezdu.
“Prvi put sam cuo Peggy Lee kad je nastupala s Bennyem Goodmanom,” rekao mi je istaknuti jazz-kronicar i kriticar casopisa JazzTimes, Ira Gitler. “Bila je, bez sumnje, jedna od najimpresivnijih novih pjevacica na sceni tog vremena. Pod jakim ranim utjecajem Billie Holiday, ali Peggy nikada nije imitirala Billie, izgradila je vlastiti stil. Uvijek je bila individualac, vrlo snazna licnost, snalazila se u svakom podrucju americke popularne glazbe, ali s izrazitim osjecajem za jazz, kao osnova svemu. I kao skladatelj i pisac tekstova bila je vrlo vazna. Cak i kasnije, kad joj je zdravlje bilo ozbiljno naruseno, nastupi Peggy Lee bili su fantasticni, poput onoga u Carnegie Hallu, na njujorskom jazz-festivalu, kad sam je zadnji put vidio.Imala je izvjesno drzanje, izgled, jednu magicnu auru oko sebe, a njen glas…on je bio nepogresivo Miss Peggy Lee, kako je i zeljela da je znamo i zovemo….”
A evo sto je za Peggy Lee, koju je osobno poznavala, rekla jedna od najvecih americkih jazz-vokalistica – Helen Merrill, pravim imenom Jelena Ana Milcetic….“Najsjajnija medju zvijezdama, bila je personifikacija onoga sto je “girl-singer”, to kazem pod navodnicima, trebala biti – bila je prelijepa… i s Goodmanom je tako dobro pjevala….Gledati je i slusati, kad sam bila mlada, bio je za mene neopisiv osjecaj. I kasnije u mom zivotu, ona je ostala jednom od meni najdrazih pjevacica. Imala je besprijekoran ukus – u zivotu, na pozornici i, sto je najvaznije, u glazbi. Nju, Billie Holiday i njima slicne, takve sam ja i slusala, pokusavala slijediti!” Cemu se jedna pjevacica, Helen Merrill, najvise divila kod one druge, Peggy Lee?
Helen Merrill: “Njenoj sposobnosti da, kroz svoju pjesmu, komunicira s publikom. Svakoj bi pjesmi davala znacenje vjerojatno i dublje od onoga koje je ona imala. Peggy je znala kako stvoriti raspolozenje i kako ga prenijeti na publiku...”
“Ako te ne podidju trnci kad Peggy Lee zapjeva – you’re dead, Jack – mrtav si, covjece,” rijeci jazz-kriticara Leonarda Feathera. Rijeci s kojima bi se ocito slozili i Helen Merrill i Ira Gitler, Oboje bi se slozili i s nekim dobro poznatim ocjenama drugih. “Queen”, rekao je za nju Duke Ellington. Kraljica! Kriticar NYT-a, Stephen Holden: “Peggy Lee je bila inspirirajuci spoj Billie Holiday i Mae West!” Na tu misao nadovezuju se i rijeci dugogodisnjeg jazz-kriticara casopisa New Yorker, Whitneya Ballieta: “Mnogi pjevaci brkaju emocije s – glasnim pjevanjem, s decibelima. Peggy Lee svoje osjecaje izrazava mirno i tiho. Ona melodiju ne nosi, ona nju otmjeno slijedi…..Onaj zavodljivi ton, priguseni, aludirajuci glas. Nista suvisnoga u njemu, nista suvisnoga ni u pokretima. Jednom podignutom obrvom, rukom polozenom na istureni bok, polusmijeskom na usnama, glavom blago nagnutom ustranu, ramena opustenih…postizala bi sjajan efekt. Jednom, umjereno, ali na poseban nacin izrecenom, glazbenom frazom, postizala je kod publike vise nego sto je, glasnim pjevanjem, vecina drugih,” zakljucio je davno Balliet. Peggy Lee je doista bila perfekcionist. Svaki je njen nastup bio kompletna glazbena slika – od pocetka do kraja. Frizura, skupocjene haljine, osvjetljenje, njen ulazak na pozornicu, izlazak s nje, svaki pokret ruku, prvorazredni glazbenici i njen vlastiti, prvorazredni, glazbeni ukus…
Kad sam pitala Helen Merrill i Iru Gitlera koja im je od svih njenih skladbi najdraza, i jedan i drugi su se na kraju ipak odlucili za onu prvu – “Why Don’t You Do Right?”, s orkestrom Bennya Goodmana. Helen Merrill je toj dodala jos i “Johnny Guitar”. “Tuzne su pjesme – moja slabost,” rekla je.
Suradnja Peggy Lee s Bennyem Goodmanom nije trajala dugo. Nepune dvije godine. Dovoljno, medjutim, da Peggy Lee krene putem slave. Nakon onog prvog hita, dosla je “Manana”, najpopularnija pjesma 1948, prodana u vise od dva milijuna primjeraka, zatim “Golden Earrings”, “Big Spender”, “It’s a Good Day”, “I’m a Woman”, “My Man”, “Them There Eyes”…neke od njih njene, vlastite, neke posudjene od drugih koje je ona onda, osebujnom interpretacijom, ucinila – vlastitima. Ona, kojom je Miss Peggy Lee, 1969, osvojila Grammy, bila je Jerryja Leibera i Mikea Stollera - Is That All There Is?