Božićne gozbe već su se slegle u želucima, umovi razbistrili od previše hrane i već se može razmišljati o dočeku Nove Godine i pripadajućem jelovniku za tu zgodu. Američke zimske blagdanske gozbe više-manje se okreću oko purana, znatno rjeđe oko svinjske pečenke.
I puran, međutim, nudi izobilje varijacija – od najjednostavnijeg – čitave pečene ptice -, pa do pečenke nadjevene raznoraznim verzijama punjenja, obilježenim tradicijama pojedinog kraja. Jedna od najneobičnijih puranskih tradicija dolazi s američkog juga. Ustvari, i kao tradicija je prilično mlada, - tek oko tridesetak godina -, međutim, broj štovalaca i konzumenata ove delikatese raste od blagdana do blagdana.
Riječ je o kulinarskom proizvodu nazvanom TURDUCKEN, ili, u doslovnom prijevodu PURPATLIĆ. Za pripremu ovog specijaliteta, potrebni su: puran, mlada patka i pilić, te punjenje po želji. Načelo pripreme zvuči jednostavno: pilić se nadjene punjenjem, patka se nadjene pilićem, a puran patkom i svim onim što se već nalazi u patki.
Načelo je jednostavno, ali priprema odnosi sate i sate u pažljivom vađenju kosti iz svih triju ptica i, potom, pažljivom umetanju sastojaka, dok se ne dođe do nečega što izgleda kao potencijalna pureća pečenka, ne odavajući svu kompliciranost njezine unutrašnjosti. Samo pečenje još je polakši proces – na relativno niskoj temperaturi, ovisno o težini pečenke, buduća delicija provede u pećnici između šest i 10 sati.
Razumljivo je stoga da većina ljubitelja purpatlića radije kupi polugotovi proizvod - već nadjevene ptice koje samo treba ispeći. Internet je i tu uskočio kao idealni medij – broj prodajnih web sajtova, specijaliziranih za ovakve mesne delikatese, zadnjih je godina rastao geometrijskom progresijom. Ove godine, kažu neke procjene, barem stotinjak proizvođača u posljednjih je šest tjedana, - dakle od Dana zahvalnosti, pa do Božića -, prodalo stotine tisuća purpatlića.
Put koji neko blagdansko jelo prevali od toga da bude obično, pa do toga da postane eksluzivni gurmanski užitak, osim na primjeru purana, patke i inače obično preziranog pilića, još se bolje ilustrira voćnim kolačem. Većini Amerikanaca spomen voćnog kolača izaziva uspomene na nešto jezivo tvrdo, preslatko i, ako se uopće može pregristi, onda preljepljivo. Takvo nelaskavo mišljenje o voćnom kolaču vidi se ovih dana i u reklami za Black-and-Decker bušilice: potencijalni kupac isprobava kvalitetu bušilice na božićnom voćnom kolaču.
No, i tu se znaju dogoditi iznenađenja. U slučaju voćnog kolača, iznenađenje već godinama pripremaju monasi cistercitskog reda iz samostana Svetog križa, u Berryvilleu, u Virginiji. Cistercitska braća tijekom godine ispeku 23 tisuće voćnih kolača, koji su svi doslovce razgrabljeni preko narudžbi i prije nego što su ispečeni. Zadnjih par godina, braća Svetog križa primaju narudžbe i putem Interneta, a s narudžbom se može uložiti i zamolba braći da mole za nečiju dušu.
Samostanu Svetog križa prodaja ovih kolača koji, u njihovoj verziji, sadrže kandirane trešnje, ananas, koricu limuna i narandže, papaju, grožđice, datulje i orahe, donosi godišnje nekoliko stotina tisuća dolara. To je, pak, oko dvije trećine njihovog godišnjeg budžeta. Možda dio tajne njihovog kulinarskog uspjeha leži u činjenici da voće natapaju u šeriju, tijestu dodaju brendi, a, kada su kolači pečeni, ponovno ih zalijevaju brendijem i medom tijekom šest tjedana. Kako kažu, to im daje "vrlo specijalan okus".