Premda se od sredine 70-ih godina, na razne nacine, i u razna doba godine, u Americi priznavalo i obiljezavalo njeno indijansko nasljedje, tek je godine 1990, zajednickom rezolucijom americkog Kongresa, mjesec studeni sluzbeno proglasen “Mjesecom indijanskog nasljedja”.
Davno prije nego sto su u Ameriku poceli pristizati doseljenici sa svih strana svijeta, ona je bila dom generacijama Indijanaca. Svako od brojnih plemena koje je naseljavalo ovu prostranu zemlju, imalo je svoju vlastitu, zivu i osebujnu, kulturu, vlastiti sustav drustvenog poretka. Iz bogate povijesti americkih Indijanaca, slijedi jedna o covjeku kojega cijela Amerika pamti kao heroja…
Chief Joseph ili Chief Joseph the Younger, jer i njegov je otac nosio isto krscansko ime - Joseph, rodjen je 1840, u dolini Wallowa, u sjeveroistocnom dijelu danasnje drzave Oregon. Svom narodu, Nez Perce, znan pod imenom Hin-mah-too-yah-lat-kekht – Grom koji se valja niz planinu. Americkoj vladi znan po svom otporu njenim pokusajima da Nez Perce prisilno preseli na rezervat.
Nez Perce su bili miran narod koji je zivio na sirokom podrucju danasnjih drzava Idaho, Washington i Oregon. I sa bijelcima, koji su to podrucje poceli naseljavati nakon ekspedicije Lewisa i Clarka, zivio u dobrim, miroljubivim odnosima.
Otac poglavice Josepha, Old Joseph, potpisao je, 1855, sporazum s vladom Sjedinjenih Drzava prema kojemu je njegov narod imao pravo zadrzati veci dio svog tradicionalnog teritorija. Kad je na njemu, 1863, otkriveno zlato i otpocela “zlatna groznica”, savezna je vlada oduzela sest milijuna jutara zemlje, a narodu Nez Perce odredila rezervat u drzavi Idaho, teritorij deset puta manji od prijasnjeg. Osjecajuci se prevarenim i izdanim, poglavica Joseph stariji spalio je svoju americku zastavu i Bibliju, odbio sa svojim plemenom napustiti dolinu Wallowa i odbio potpisati novi sporazum koji bi granice rezervata ucinio sluzbenima. Po njegovoj smrti, 1871, naslijedio ga je sin, Joseph mladji.
Naslijedio i ocevo ime i situaciju koja je, dolaskom novih doseljenika u dolinu Wallowa, postajala sve slozenijom. Chief Joseph je uporno odbijao svaki pokusaj nasilnog premjestaja njegovog plemena na mali rezervat u Idaho i kad je, 1873, izdana savezna naredba prema kojoj je bijelcima bilo zabranjeno daljnje naseljavanje doline Wallowa, cinilo se da su njegovi pokusaji urodili plodom. Ali, savezna je vlada svoju odredbu uskoro povukla i ka dolini Wallowa uputila odred konjice, s generalom Oliverom Otisom Howardom na celu. Vjerujuci da je bilo kakav vojni otpor generalu Howardu uzaludan, Chief Joseph je svoje pleme nerado poveo ka rezervatu u drzavi Idaho.
Nikad do njega nisu dosli. Oko 20 mladjih Nez Perce ratnika, bijesnih zbog gubitka teritorija, iz zasjede je ubilo nekoliko bjelackih doseljenika. Savezna se vojska odmah okomila na Josephovo pleme. Za poglavicu Josepha, iako velikog protivnika ratovanja, izbora nije bilo. Ono sto je uslijedilo, smatra se jednim od najsjajnijih vojnih povlacenja u americkoj povijesti. Mars dug 1.500 milja izazvao je divljenje cak i kod generala Shermana, onog istog koji je, za gradjanskog rata, spalio Atlantu:”Indijanci su (u svom prisilnom povlacenju) pokazali hrabrost i vojne vjestine vrijedne svakog priznanja i svake pohvale….”, bile su njegove rijeci.
Tijekom tri mjeseca, skupina njih od oko sedam stotina, s manje od 200 ratnika medju njima, hrabro je odoljevala u borbama protiv 2.000 americkih vojnika i velikog broja njihovih indijanskih pomocnika. Kad se, pocetkom listopada 1877, Chief Joseph sluzbeno predao, u americkom je tisku i u cijeloj zemlji bio poznat kao “crveni Napoleon”.
Iako ga njegov narod nikada nije smatrao ratnim vodjom, to je, zapravo, bio njegov mladji brat, Olikut, Chief Joseph bio je, medju svojima, priznat kao odvazan borac, patriot, vjesti diplomat, drzavnik prvog reda; medju bijelcima, kao superman, vojni genij, “indijanski Napoleon”. U ocima americke javnosti bio je romanticna licnost, netaknuto, nepokvareno dijete prirode. Prilikom predaje, ove je rijeci izgovorio:
“Umoran sam od ratovanja. Sve su druge poglavice poginule. I sve starjesine plemena. Mladi su sada ti koji govore “Da” ili “Ne”. I onaj koji je njih predvodio, Olikut, i on je mrtav. Hladno je i nemamo pokrivaca. Djeca nam umiru od hladnoce. Moj se narod razbjezao po brdima, bez hrane i bez tople odjece. Nitko ne zna gdje su. Zelim svoju djecu potraziti i vidjeti koliko ih je jos ostalo. Mozda cu ih naci medju mrtvima. Cujte me – umoran sam! Srce mi je prepuno tuge i boli. Od ovog trenutka, od mjesta na kojem sunce sada stoji, vise se ne borim, nikad vise.”
Iako se predao pod uvjetom da ce mu povratak kuci biti omogucen, poglavica Joseph i ono sto je od njegovog plemena prezivjelo, odvedeni su prvo u Kansas, a potom na rezervat u Oklahomu. Gdje su mnogi umrli od epidemija i bolesti. Poglavici Josephu bilo je dopusteno da Washington posjeti nekoliko puta i da se kod predsjednika Rutheforda Hayesa, McKinleyja i Theodorea Roosevelta zalozi za svoje pleme i njegov povratak na pacificki sjeverozapad. Kad je to i postignuto, to jos uvijek nije bila njihova rodna dolina, Wallowa, vec rezervat Colville, u sjeveroistocnom dijelu drzave Washington.
Tijekom zadnjih godina svog zivota, Chief Joseph je cesto i elokventno govorio protiv nepravde koju je njegovom narodu nanijela politika Sjedinjenih Drzava, ali jednako je cesto izrazavao i nadu da ce americko obecanje sloboda i jednakosti jednoga dana biti ispunjeno i prema americkim Indijancima. Nepopustljivi “glas savjesti” americkog Zapada, Chief Joseph je umro 1904, od, kako je lijecnik rezervata rekao, “slomljenog srca”. Voljenu dolinu Wallowa nikad vise nije vidio….
