Diskografska kuca iz Chicaga – Alligator Records, 30 godina vec predana je iskljucivo njegovanju i promicanju jednog glazbenog zanra - bluesa. Svoj 30. rodjendan slavi ovih dana na isti nacin na koji je proslavila i svoj 25-i, svoj 20-i….izdavanjem dvostrukog jubilarnog kompilacijskog albuma. Stotine umjetnika koji su za nju snimali i nastupali tijekom proteklih 30 godina, stotine albuma koje je kuca izdala, ucinili su od nje, u medijima, medju blues-glazbenicima i stovateljima bluesa, vodecu blues-etiketu u Sjedinjenim Drzavama. Pocela je, 1971, vrlo, vrlo skromno….
Te godine, 23-godisnji zaljubljenik bluesa, Bruce Iglauer, rodom iz Cincinnatija, utrosio je manju svotu nasljedjenog novca u snimanje svog omiljenog benda - Hound Dog Taylor & The HouseRockers, napustio svoj dotadasnji stalni posao u prestiznoj blues i jazz kuci Delmark Records i, slijedeci svoje srce, u potpunosti se posvetio promicanju Hound Dog Taylora i svoje vlastite, novoosnovane kompanije – Alligator Records.
U blues, Bruce Iglauer zaljubio se 1966. kad je, kao student na sveucilistu Lawrence, u drzavi Wisconsin, uzivo cuo legendarnog bluesmana Mississippi Fred McDowella. Poceli su redoviti odlasci u Chicago, u klubove na juznoj i zapadnoj strani grada, gdje je slusao Magic Sama, Otisa Rusha, Muddyja Watersa i brojne druge. Kad je, 1970. godine, za stalno preselio u Chicago, svaku je nedjelju provodio u klubu Florence’s Lounge, u cikaskoj cetvrti South Side, gdje je po cijeli dan svirao Hound Dog Taylor. Njegov sirovi “bottleneck blues sound” Iglaueru se jako svidjao i kad su propali njegovi pokusaji kod Delmark Records za snimanje Taylora i njegovih HouseRockers, Iglauer je odlucio da ce to uciniti sam.
Etiketa Alligator Records osnovana je samo i jedino za snimanje Hound Dog Taylora i njegovog benda. To je i postignuto, za samo dvije veceri, u proljece 1971. S ostatkom nasljedjenog novca, Iglauer je izdao 1.000 primjeraka ploce. Ujesen te iste godine, natovario ih je u svoj Chevy i krenuo na put, od jedne radio postaje do druge, od jednog distributera do drugog, reklamirajuci Hound Dog Taylora od Chicaga do New Yorka.
I tako preuzeo svestranu ulogu koju ce obavljati vise godina, onu ekskluzivnog press-agenta, organizatora koncertnih turneja, poslovnog menadzera, vozaca…za Hound Dog Taylora. Prvih nekoliko godina, Iglauer je posao vodio iz vlastitog, malog stana. Alligator je, u prosjeku, izdavao po jednu plocu godisnje. Svaka je financirala onu iducu. Srecom, svaka je nailazila i na vrlo dobar prijem, i kod publike i kod kritike. Malo po malo, i drugi su cikaski glazbenici poceli pristupati Alligatoru i pod njegovim okriljem kretati na nastupe izvan Chicaga. Medju njima, 1975, maloj i skromnoj Iglauerovoj kompaniji prilazi jedno poznatije lokalno ime….
Nakon uspjesne verzije Willie Dixonove “Wang Dang Doodle”, snimljene za Chess Records, “kraljica bluesa” Koko Taylor pocinje svoju dugogodisnju suradnju s Alligator Records. Snima za nju jednu drugu - “I Got What It Takes”, i Alligator dobija svoju prvu nominaciju za nagradu Grammy. Drugu vec iduce godine, za posthumno izdanje Hound Dog Taylorove “Beware of the Dog”.
“Definitivna zbirka modernog bluesa….albumi koje ne smijete propustiti,” tim rijecima docekao je casopis Rolling Stone tri albuma iz serije “Living Chicago Blues”, 1978. Za par godina izaci ce jos tri. Na njima ce se naci svaki znani i neznani glazbenik sa cikaske blues-scene. Te iste, sedamdesetosme godine, uz ime Alligator Records vezuje se i jedno ne-cikasko ime, ali vec dovoljno poznato i priznato da i Iglauerovu etiketu, u glazbenoj zajednici, potvrdi kao jednu od glavnih neovisnih. Gitarist Albert Collins…
Nakon Collinsa, za Alligator se vezuje cijeli niz drugih imena – pionir zydeca Clifton Chenier, legendarni rock-gitarist Johnny Winter koji se, u Alligatoru, vraca svojim blues-korijenima, zatim blues-rock gitarist Lonnie Mack, sa Stevie Ray Vaughnom, pa gitaristi Johnny Copeland i Robert Cray…imena koja Alligatoru donose novi kredibilitet! Njegovi albumi dobijaju nove nominacije za nagradu Grammy…u proteklih 30 godina, ukupno ih je bilo trideset i dvije!
Vec u drugom desetljecu svog postojanja, Alligator Records Brucea Iglauera postaje pravi “Tko je tko” tradicionalnog i suvremenog bluesa. Uz Koko Taylor i Alberta Collinsa, za Alligator snimaju Junior Wells, James Cotton, Luther Allison, Son Seals, Clarence “Gatemouth” Brown, Charlie Musselwhite, Buddy Guy, Elvin Bishop, Sonny Boy Williamson, Big Joe Williams, Little Charlie and the Nightcats, Long John Hunter…..Na svoju 20. obljetnicu, 1991, Alligator Records vec je najveca i najuspjesnija blues-etiketa u svijetu! Bruce Iglauer i dalje vecinu producentskih poslova obavlja sam. Jubilarni, dupli kompilacijski album koji je kuca izdala za svoj 20. rodjendan prodan je, u svijetu, u 330.000 primjeraka, najveci komercijalni uspjeh Alligatora do danas.
Kompanija i u trecem desetljecu nastavlja sa zdravim i cvrstim rastom i u svoj registar imena, uz ona vec dobro poznatih veterana bluesa, ukljucuje i mnoga nova i mladja, americka i medjunarodna. Uvrstavanjem na svoj najnoviji kompilacijski album, kojim slavi 30. obljetnicu, imena kao sto su Shemekia Copeland, Corey Harris, Coco Montoya i John Jackson…, Alligator Records potvrdjuje svoj vrhunski status u svijetu bluesa. Izdan 21. ovog mjeseca, album je kriticar Chicago Tribunea, Greg Kot, docekao rijecima:”Prvo znacajno izdanje 2001!”, a kriticar Jeff Johnson, iz Chicago Sun Timesa, odusevljen konceptom albuma:”Pobjednicka formula!” Naime, na jednom disku albuma, presjeku 30-godisnjeg rada, nasle su se studijske snimke.
Na drugom, koncertne, medju kojima i neki rijetki dragulji poput “Dyin’ Flu”, Alberta Collinsa i njegovih Icebreakersa… Uz Collinsovu, na drugom disku albuma Alligator Records 30th Anniversary, jos su i one Luthera Allisona, Elvina Bishopa, Jamesa Cottona, Delberta McClintona, Lonnieja Macka, Sona Sealsa i, naravno, Hound Dog Taylora. Na prvom, studijskom, uz maloprije spomenuta mladja imena i ona Marcie Ball, Koko Taylor, Rustyja Zinna, Roberta Craya, Johnnyja Wintera…… “Alligator Records” i nakon 30 godina pokrece onaj isti entuzijazam i ona ista nacela na kojima je kuca i osnovana 1971. godine. Bruce Iglauer vecinu poslova i dalje sam obavlja iako danas ima cak 19 uposlenika. U svom katalogu, Alligator Records ima gotovo 200 naslova! Uziva status najvece neovisne blues-etikete u svijetu. Dobitnik je dva Grammyja, 18 Indie nagrada, a zajedno sa svojim umjetnicima dobitnik je i 64 nagrade W.C. Handy, najprestiznije u blues- zajednici.
“Iglauer je svoj posao obavio,” pise u svom osvrtu za Washington Post, Mark Gauvreau Judge, i dodaje:”Riskirao je sve da bi slijedio svojeg blues-boga. Kad umre, ceka ga vjecna blues-Valhala!”
Od onih prvih dana 1971. godine, kad je snimao samo cikaske blues-umjetnike, pa do ukljucivanja drugih, americkih i svjetskih imena, Alligator je uvijek riskirao, uvijek bio okrenut ka buducnosti. “Alligator Records bi trebao biti etiketa koja ce otkrivati novu generaciju blues-umjetnika i njihovu glazbu prenositi novoj generaciji blues-stovatelja,” smatra Bruce Iglauer. “Zelim da buducnost bluesa i buducnost kuce Alligator Records budu jedno te isto.” Ako proteklih 30 godina ista govori, onda i buducnost Alligatora i buducnost bluesa, opci je zakljucak, izgledaju blistavo!
