Svojim djelovanjem zapocela je tri ili cetiri desetljeca prije pocetka americkog gradjanskog rata. Njome, tisuce je robova s Juga krenulo na Sjever, u slobodu. "Podzemna zeljeznica", zvali su je. Underground Railroad. Ali i Liberty Line, Freedom Train, Gospel Train. Da bi prikrili njene aktivnosti, njeni su radnici, o njenim stajalistima - kucama, stajama, podrumima i tavanima i drugim skrovitim i sigurnim mjestima, govorili kao o "postajama" ili "depoima"; o njenim putnicima, robovima, kao "paketima" ili "robi"; sebe su zvali "agentima" ili "kondukterima". Tim sustavom tajnih puteva, mnogi su, s dubokog Juga, stizali cak do Kanade, ali "podzemna zeljeznica" najaktivnija je bila u saveznim drzavama Pennsylvania, Indiana i Ohio.
Prelazak rijeke Ohio predstavljao je simbolican i stvaran ulazak u slobodu. Tridesetih godina 19. stoljeca, juznjackim se plantazama prosirila vijest o vlaku bez tracnica, vlaku bez lokomotiva, vlaku za koji nisu bile potrebne karte, vlaku koji nije imao voznog reda. Ilegalna mreza dobrih gradjana uspostavljena je u najboljoj tradiciji mlade nacije, tradiciji gradjanskog neposluha. Bila je to mreza napravljena od niza pojedinaca koji su, pred lovcima na odbjegle robove, njih skrivali u svojim domovima i slali dalje na sjever i u slobodu. U cvrstoj nakani da ukinu ropstvo, udruzilo se i zajedno radilo nekoliko tisuca abolicionista, crnaca i liberalnih bijelaca - kvekera, rimokatolika, protestanata i Zidova, cak i Indijanaca - cvrst i pouzdan i odvazan kadar "zeljeznickih radnika". Vecina njih zivjela je u drzavama koje su granicile s Jugom i u velikim gradovima Sjevera.
"The North Star Line", jer i to je bilo jedno od njenih imena, radila je uglavnom pod okriljem noci i, kao sto joj ime govori - uvijek slijedila zvijezdu Sjevernjacu. Njen je uspjeh ovisio o potpunim strancima, spremnim da za druge riskiraju svoje zivote. Podzemna je zeljeznica uspostavljena kao smioni izazov zakonu donesenom 1850, zakonu nazvanom Fugitive Slave Law, prema kojemu je svaki vlasnik robova imao pravo traziti povrat onih koji su odbjegli, cak i ako su se vec nasli u podrucjima koja su ukinula ropstvo, te kaznjavanje, novcano ili zatvorom, za svakoga tko im je u tom bijegu pomagao - skrivajuci ih, hraneci ih, brinuci se za njih i pribavljajuci im dokumente koji su ih identificirali kao slobodne ljude. Nista nije moglo sprijeciti rad onih predanih ideji slobode i protok ljudstva nastavio se unatoc ostrim zakonima. Prema opcim procjenama, na Sjever je godisnje stizalo oko tisucu odbjeglih robova, sve zajedno, mozda, oko 75.000 za trajanja "podzemne zeljeznice".
Jedan od njenih najvaznijih i najpoznatijih radnika bila je jedna zena, Harriet Tubman. Rodjena 1821, na plantazi u Marylandu, i sama je bila ropkinja, i sama je pobjegla u slobodu, da bi se, potom, 19 puta vracala na Jug i s njega u slobodu povela oko tri stotine robova - zena, muskaraca i djece. Cinila je to uvijek za zimskih mjeseci, kad su noci bile najduze. I uvijek subotom - nestanak robova ne bi bio primijecen do ponedjeljka. Zvali su je "Moses", Mojsije. O svom dolasku u slobodu, u Philadelphiju, 1849, Harriet Tubman je napisala:"Pogledala sam u svoje ruke da vidim jesam li jos uvijek ista osoba, sad kad sam na slobodi. Vidjela sam u njima takav sjaj, takvu nadzemaljsku ljepotu, da sam pomislila kako sam u raj stigla." Upitana jednom kako to da je nije bilo strah, odgovorila je: "Pa ne mogu umrijeti vise no jednom!" U americkom gradjanskom ratu, Harriet Tubman je radila za vojsku Sjevera - kao kuharica, bolnicarka i spijunka. Umrla je u drzavi New York, 1913.
Najpoznatiji bijeg "podzemnom zeljeznicom", na drugu stranu rijeke Ohio, bio je mozda onaj Elize, mlade mulatto majke iz "Cica Tomine kolibe". Kad je susreo autoricu romana, Harriet Beecher Stowe, 1862, Abraham Lincoln joj se obratio ovim rijecima:"Vi ste, znaci, ta zenica cija knjiga je zapocela veliki rat!" Hiperbola, ali ne prevelika. Antirobovlasnicki roman te "zenice" iz Nove Engleske govori o zivotu stotina tisuca ljudi izlozenih zlostavljanju i vrijedjanju jedne neobicne, nastrane institucije i ako je pretjerano reci da je Harriet Beecher Stowe njime "zapocela veliki rat", nije pretjerano reci da je vatru dobro potaknula i rasplamsala. Prema jednoj legendi, ona prva Harriet, Harriet Tubman, cesto je polazak "podzemne zeljeznice" najavljivala pjevajuci tiho, nocu, pred crnackim kolibama, ovu crkvenu pjesmu - "Steal Away". Istinito ili ne, pjesma je postala neiskorjenjivi dio americkog folklora.