<!-- IMAGE -->
Tko bi ikad pomislio na povezivanje majstora ragtimea Scotta Joplina s majstorom baroka Johanna Sebastiana Bacha? William Appling, očito.
Bach i Joplin na istom albumu? “William Appling Plays Scott Joplin and J. S. Bach” zvuči neobično, ali i vrlo privlačno. Appling je smatrao da jedan s drugim idu čak savršeno!
Prvo, nekoliko riječi o Applingu. Njegovo ime mnogima možda nije poznato, ali više od 50 godina proveo je na američkoj klasičnoj glazbenoj sceni. Appling je umro 2008., nedugo nakon snimanja materijala za ovaj album, od raka, u 76. godini života.
Njegova karijera ravnatelja, orkestra i zbora, te aranžera, pedagoga i pijanista, odvijala se uglavnom u Clevelandu, gdje je Appling, afričko-američkog porijekla, i rođen. Kao direktor glazbenog odjela na Western Reserve Academy u Hudsonu, u Ohiju, Appling je više od 25 godina radio s nadarenom srednjoškolskom djecom, osnovao i vodio ljetni glazbeni kamp i festival, angažirao članove simfonijskog orkestra Clevelanda, surađivao s nizom znanih ravnatelja, od Roberta Shawa do Lorina Maazela; kao profesor glasovira, predavao je na koledžu Vassar; kao pijanist, nastupao solo i s clevelandskim orkestrom te na festivalima diljem Sjedinjenih Država, pod ravnanjem Roberta Shawa, Louisa Lanea, Dariusa Milhauda.
Zbog jedne ozljede, međutim, koju je zadobio 1996. godine, rezultat nesretnog kirurškog zahvata, William Appling nije više mogao koristiti pedale na glasoviru i za utjehu okrenuo se gotovo isključivo Bachu, za čiju glazbu, za njeno izvođenje, pedale nisu nužne. A onda je u svojoj kolekciji pronašao i davno poklonjenu, i zaboravljenu, kompletnu zbirku ragova Scotta Joplina. I postao veliki štovalac Joplinove glazbe. Ni za Joplina pedale nisu nužne.
Appling je vjerovao da taj skladatelj, iako uvijek popularan kod publike, nije za svoje sjajne kompozicije dobio i zasluženo ozbiljno priznanje. Applingova je želja bila snimiti sve Joplinove kompozicije, ali, nažalost, preduhitrile su ga bolest i smrt. U razdoblju od 2004. do 2007., između tretmana za rak, uspio je snimiti samo dio Joplinovog opusa. Sedam se Joplinovih kompozicija našlo na ovom albumu zajedno s Bachovim Talijanskim koncertom, BWV971, i Prvom partitom u b-molu, BWV825.
William Appling je pronašao mnoge sličnosti između Joplina i Bacha i vjerovao da će predstavljanje njihove glazbe na ovaj način, usporedno, pomoći slušateljima prepoznati i cijeniti i Scotta Joplina kao jednog od velikih klasičnih majstora. Drugim riječima, da su dvojica skladatelja, po kalibru, vrijedna uspoređivanja.
“Scott Joplin je skladao dobro strukturirane kompozicije unutar rag stila, Johann Sebastian Bach dobro strukturirana djela unutar baroknog stila. stilistički, obojica su kreirala melodije unutar melodija. dva genija koja su skladala na najvišoj razini. i tako se,” piše na omotu, “rodila ideja za sparivanje njihove glazbe, za stvaranje ovog albuma [Williama Applinga].”
Poslušajmo prvo Bacha, iz Prve partite u b-molu (napisane između 1726. i 1731. godine). Applingov pristup je opušten, odiše jednostavnošću, u njegovim se prstima osjeća izvjesna slabost, ne zaboravite - snimao je dok se borio s rakom. I ne zaboravite – nema pedala, koje bi prikrile neke male nepravilnosti.
Na albumu “William Appling Plays Joplin and Bach” našli su se neki od Joplinovih najboljih ragova – Ragtime Dance, Magnetic, Elite Syncopations, Gladiolus. Prije nego čujemo ovaj zadnji, valja istaknuti sljedeće – za razliku od brzog tempa, što je novija tradicija u izvođenju Joplinovih ragova (ovisno o tome vide li ga više kao preteču jazza, bluesa, itd., ili kao klasicista), William Appling slijedi vrlo izričita skladatelja uputstva, ponavljao ih je stalno i iznova – ne prebrzo, ne prebrzo. Applingov pristup Gladiolus Ragu (napisanom 1907.), kao i svakom drugom na ovom albumu, dopao bi se Joplinu. Appling dopušta da se čuje “zrak” između nota kao što uostalom ne zanemaruje, kako u jednom osvrtu piše, ni efekt tišine u sviranju Bacha. Svaka je u Applingovoj izvedbi izvanredna. Ovaj je album, doista, mali primjer njegova genija!
