Japanski napad na Pearl Harbour 7. prosinca 1941. godine, uveo je Sjedinjene Države i II svjetski rat i gotovo četiri godine krvavog sukoba na Pacifiku. No u novoj knjizi navodi se kako je Japan počeo širenje u Aziji uz poticaj predsjednika Roosevelta, ne Franklina Roosevelta koji je bio predsjednik 1941. godine, već Theodorea Roosevelta koji je sklopio tajni sporazum s Japanom 37 godina ranije.
Theodore Roosevelt jedan je od najpopularnijih američkih predsjednika u povijesti. Njega se smatralo čvrstim borcem protiv velikih industrijskih monopola, prvaka za zaštite prirode te mirotvorca koji je dobio Nobelovu nagradu za mir 1906. za njegovu ulogu u pregovaranju završetka rusko-japanskog rata. Njegov lik jedan je od četiri bivša predsjednika uklesana u granit na planini Mount Rushmore u Južnoj Dakoti. No on je možda kriv za pokretanje događaja koji će kasnije dovesti do japanskog napada na Pearl Harbour.
U knjizi „ The Imperial Cruise,“ odnosno „Carsko krstarenje,“ autor James Bradley iznosi podatke o tajnim pregovorima japanskih čelnika i predsjednika Roosevelta kroz njegovog ministra za rat i kasnijeg predsjednika Williama Howarda Tafta. Gospodin Taft predvodio je veću skupinu američkih dužnosnika na azijskom krstarenju 1905.
Neslužbeni sporazum ili razumijevanje otvorio je put za japansku ekspanziju u Aziji, tvrdi Bradley: "Za razvod nakon 30 godina braka ima puno, puno razloga no svaki razvod ima prvi poljubac. U ovom slučaju, prvi poljubac između Japana i Sjedinjenih Država bio je tajni sporazum dogovoren za predsjednika Theodorea Roosevelta u ljeto 1905. godine na carskom krstarenju."
Bradley je ranije napisao knjigu „Zastave naših očeva,“ temeljenu na iskustvu njegovog oca, jednog od marinaca koji su podigli američku zastavu na japanski otok Iwo Jimu 1945. godine. Kako kaže, svoje istraživanje za novu knjigu započeo je pokušavajući utvrditi što je dvije prijateljske zemlje dovelo do rata koji je njegovog oca otrgnuo od njegovog doma u Wisconsinu i odveo ga na Iwo Jimu. Ono što je otkrio, kaže, šokiralo ga je. Pronašao je prepiske i dokumente koji su mu pokazali kako je Theodore Roosevelt tajno dao Japancima prešutno američko odobrenje za zauzimanje Koreje.
"Japan je otočka zemlja. Da bi se Japan širio na Aziju trebao je zauzeti Koreju, najbližu zemlju ka zapadu. Roosevelt je znao ovo te im je u tajnom sporazumu to i dopustio. To je bio prvi korak u onome što će kasnije dovesti do II svjetskog rata na Pacifiku," kaže Bradley.
Bradley kaže da je Rooseveltov sporazum s Japanom bio način da Sjedinjene Države imaju dominaciju na Pacifiku, ali ni u snu nisu sanjale da će Japan kasnije i sam poželjeti tu dominaciju. Bradley kaže da je veliki dio problema bio etnocentrički stav prema Azijatima koji su Amerikanci imali u to vrijeme. Prema njegovim riječima Roosevelt nije vidio potencijal najveće zemlje u regiji, Kine, te je bio iznimno impresioniran japanskim usvajanjem nekih zapadnih običaja.
"Zapanjujuće, predsjednik Sjedinjenih Država gledao je na 400 miljuna Kineza i mislio da će oni biti razbijen kao brojna indijanska plemena. U tadašnjoj američkoj viziji budućnosti Azije Kina nije igrala ulogu za razliku od Japana, s druge strane," kaže Bradley.
Bradley kaže da je rezultat takve politike bio osjećaj Japana da ima odobrenje Sjedinjenih Država za stvaranje vlastite Monroeove doktrine za Aziju isto kao što su Sjedinjene Države preuzele Zapadnu hemisferu u suprotstavljanju europskom posezanju. Premda budući predsjednici, uključujući Rooseveltovog nećaka Franklina Delanoa Roosevelta, nisu ništa znali o tajnom sporazumu, oni su se morali nositi s posljedicama što uključuje stotine tisuća ubijenih vojnika i civila na Pacifiku tijekom II svjetskog rata.
Neki kritičari prigovaraju Bradleyju što je Rooseveltov tajni sporazum prikazao zlosutnijim nego li je možda bio. Na kraju krajeva, primjećuju oni, Theodore Roosevelt htio je držati Japan dalje od Filipina koje su Sjedinjene Države kontrolirale nakon Španjolsko-američkog rata 1898. godine. Prema Bradleyevom viđenju povijesti, predsjednik Roosevelt prepoznao je japanske ambicije i pokušao ih kontrolirati.
Bradley kaže da ovom knjigom nije htio ocrniti Theodorea Roosevelta ili umanjiti njegova postignuća već pokazati kako neke nepromišljene odluke, provedene u tajnosti, mogu imati katastrofalne rezultate. Bradley poziva druge povjesničare da pregledaju povijesnu dokumentaciju što ju je on koristio i donesu sami svoje zaključke.