Teksas je savezna drzava s najvecim brojem zatvorskih komora za pogubljenje i s jednom od najvecih zatvorskih populacija. Prema anketama, vise od 70 posto Teksašana podrzava smrtnu kaznu. Studenti Sveucilista Teksas sastavili su knjigu tekstova i umjetnickih radova zatvorenika osudjenih na smrt. Pod naslovom “Upon This Chessboard of Nights and Days, Voices from Texas Death Row”, knjigu je objavila izdavacka kuca Texas Review Press, sveucilista Sam Houston, u Huntsvilleu. Knjiga pruza rijetki uvid u psihu ljudi koji cekaju na pogubljenje
Teksaski su sudovi smrtne kazne izrekli za 350 muskaraca i 10 zena. Muskarci su u zatvoru s maksimalnim osiguranjem u mjestu Livingston, gdje je i komora za pogubljenje poznata pod imenom Ellis Unit One. Na izvršenje smrtne kazne čeka i 31-godisnji Robert Will koji je, kad su mu bile 22 godine sudjelovao u zlocinu u kojemu je ubijen jedan policajac. Upitan da napise nesto za knjigu, Will je odlucio ne pisati o sebi, vec o jednom drugom zatvoreniku koji je, čekajući na vlastito pogubljenje, počinio samoubojstvo. “Moj je prijatelj bio istinski dobra osoba koja je krenula krivim putem” – piše Robert Will. Mnoge koji cekaju na izvrsenje smrtne kazne progoni osjecaj krivice zbog ubojstava koja su pocinili kao i tjeskoba jer znaju da su osudjeni na smrt.
"Veliki je stres na psihu covjeka kad zna da je osudjen na smrt i kad ceka na izvrsenje smrtne kazne. Vidio sam ljude koji jednostavno to nisu mogli izdrzati, koji su izgubili razum," kaze Robert Will.
Medju njima, dodaje Will, ima vrlo talentiranih ljudi, nadarenih umjetnika. Knjiga je zbirka njihovih svjedočanstava te slika. Ideja za knjigu potekla je od profesora engleskog jezika Paula Ruffina, sa sveucilista Sam Houston. Izdavanje knjige tema je jednog od njegovih predavanja i studenti rade na cijelom projektu - od pocetne ideje, pisanja do tiskanja:
"Željeli smo pruziti tim ljudima mogucnost da izraze svoje osjecaje, svoja razmisljanja. Zeljeli smo pokazati što znači biti osuđen na smrt, kako to izgleda - od dana do dana, kako se zivi u zatvorskom bloku osudjenih na smrt."
Svoje je radove predalo oko 50 zatvorenika. Među njima, niti jedna zena - na Ruffinovo veliko razocaranje. Moguce je, kaze on, da su, kao i neki muskarci, sumnjale u motive, u dobre namjere onih koji su pokrenuli projekt. Zatvorenici koji su pristali sudjelovati u projektu ucinili su to zato jer im se, po svemu sudeci, ideja dopala - kaze Paula Khalaf, jedna od studenata-urednika knjige:
"Jedan od zatvorenika nam je rekao: Hvala vam što ste nam pruzili priliku da pokazemo da nismo monstrumi, da smo ljudska bica."
Prije rada na knjizi, priznaje Paula Khalaf, ona sama nije nikad razmisljala o smrtnoj kazni, ali bila je duboko dirnuta citajuci iskaze zatvorenika koji su, u vecini slucajeva, potekli iz disfunkcionalnih obitelji i koji su - kako je jedan osudjenik na smrt rekao - “jos kao djeca postali izgubljene duse.”
"Moram reci da se moj stav prema smrtnoj kazni promijenio. Ako me netko pita da li sam 'za' ili 'protiv' smrtne kazne, sada bih rekla da sam 'protiv.'"
Njen kolega James Ridgway drugacijeg je misljenja:
"Prva reakcija je suosjecanje s njima. Jer njihove tuzne price doista vas potresu. Ali onda pomislite na zlocin koji su ti ljudi pocinili i ostajete uzasnuti."
Iako ti zlocini u knjizi nisu opisani, informacije o njima dostupne su na internet stranicama teksaških vlasti. Interes za knjigu je tako veliki da je profesor Ruffin vec poceo rad na novoj u kojoj ce takodjer biti objavljeni tekstovi i drugo umjetničko stvaralaštvo zatvorenika. Paul Ruffin kaze da je jedan od ciljeva projekta vec postignut, a to je da osudjenici osjete da su ljudska bića, a ne samo brojke u zatvorskoj statistici:
"Postali su ljudi koje sada znamo, dok su prije toga bili potpuno neznanci."
Svaki od sudionika projekta dobio je primjerak knjige “Upon This Chessboard of Nights and Days, Voices from Texas Death Row,” – u prijevodu – ‘Na ovoj sahovskoj ploci od noci i dana, glasovi teksaskih na smrt osudjenih zatvorenika’.