Dvadeseta godišnjica pada Berlinskog zida oživjela je u Sjedinjenim Državama debatu o tome što je najviše pridonijelo brzom raspadu komunizma u Europi. Sam pad više od 100 kilometara duge ograde koja je dijelila glavni grad Njemačke punih 28 godina bio je simboličan događaj, koji je navijestio velike promjene u Srednjoj i istočnoj Europi, kao i kraj hladnog rata. No i danas traje rasprava o tome je li sovjetski komunizam bio poražen ili se pak sam od sebe urušio.
Brz slijed događaja iz 1989. nije u pitanju. U Poljskoj su već u travnju te godine počeli pregovori režima i neovisnog sindikata Solidarnost o prijenosu vlasti. Nekoliko mjeseci nakon toga, Mađarska je i službeno uvela višestranački sustav. Nešto kasnije, za predsjednika Čehoslovačke bio je izabran disident Vaclav Havel. A 9. studenog 1989., oko Berlinskog zida okupilo se na tisuće 'istočnih' Nijemaca.
Kako rekosmo, slijed događaja nije u pitanju, no povjesničari i politolozi i danas raspravljaju o njihovim uzrocima. Glavno pitanje glasi: je li komunizam poražen od strane njegovih ideoloških protivnika, disidenata odnosno Zapada, ili se on sam od sebe urušio, pod teretom vlastita neuspjeha.
Češki predsjednik Vaclav Klaus smatra da je slučaj ovo drugo: "Od početka sam govorio nešto što je bilo prilično nepopularno – da komunizam nije poražen, već da se sam urušio odnosno rastopio. Krajem osamdesetih taj je sustav bio toliko slab, sklerotičan i zastario da jednostavno više nije imao nikakvo značenje, pa nije mogao više niti postojati."
Joseph Nye, jedan od najpoznatijih američkih stručnjaka za totalitarne režime te bivši visoki dužnosnik administracije Billa Clintona, slaže se s Klausom. On smatra da je glavni razlog raspada sovjetskog sistema bio ekonomski neuspjeh kao i činjenica da u komunističku ideologiju više nitko nije vjerovao: "Berlinski zid nije pao kao posljedica baražne topničke vatre sa Zapada, već su ga čekićima i buldožerima uništili ljudi koji se nisu slagali s marksističkim idejama."
Joseph Nye dodaje da je kolaps sovjetskog bloka ubrzao Mihail Gorbačov: "Želio je spasiti komunizam, no takvim 'spašavanjem' on je zapravo ubrzao njegov krah. Perestroika i glasnost su dokrajčile sovjetsku imperiju, umjesto da je sačuvaju, kako je bila originalna namjera.
Povjesničar Richard Pipes, jedan od najpoznatijih američkih stručnjaka za Sovjetski savez i bivši savjetnik Ronalda Reagana, kaže da je Gorbačov zapravo vrlo brzo shvatio da se sovjetski sustav ne može reformirati: "Aleksandar Jakovljev, jedan od Gorbačovljevih savjetnika rekao je da su već nakon tri godine reformskih napora shvatili da se taj sistem ne može promijeniti. Nakon tog saznanja, vladajuća je ekipa poduzimala mjere koje su, na kraju, dovele do njegova nestanka."
Dok neki od analitičara navode takve sistemske razloge, drugi pak naglašavaju ulogu političkih disidenata koji su se protiv komunizma borili desetljećima, iznutra. Jedan od njih je mađarski disident Mikloš Haraszti, jedan od osnivača mađarskog demokratskog pokreta iz sredine sedamdesetih godina. On tvrdi da se sovjetski sistem raspao u trenutku kada više nije imao monopol nad informacijama: "Raspao se uslijed aktivnosti nove generacije oporbenjaka u satelitskim zemljama sovjetskog bloka, koja je dvadeset godina radila na uspostavi alternativnog sustava informiranja, znajući da je u borbi za vlast to vrlo važan element."
Mikloš Haraszti posebno spominje prvu generaciju sovjetskih disidenata čiji je rad otvorio put drugima: "Njima je bilo jasno da njihov angažman neće dovesti do zbacivanja komunističkog režima. Ali, njih su inspirirao temeljni ljudski moral, etika, i to je za buduću borbu disidenata bilo vrlo važno. Njihov moralni primjer odigrao je vrlo važnu ulogu. Iako su znali da im slijedi zatvor, oni su nastavljali sa svojim radom."
U srpnju 1989. Mihail Gorbačov je kritizirao tzv. Brežnjevljevu doktrinu prema kojoj Sovjetski savez ima pravo vojno intervenirati u satelitskim državama, ukoliko je politički sistem ugrožen. Richard Pipes kaže da je ta odluka Kremlja imala ključnu važnost u događajima koji su slijedili: "Gorbačov je dao na znanje čelnicima istočnoeuropskih zemalja da Sovjetski savez neće vojno intervenirati, kao što je to bio slučaj 1956. u Mađarskoj i 1968. u Čehoslovačkoj. Da to Gorbačov nije učinio, mislim da u Istočnoj Europi tada ne bi bilo nikakvih reformi. Ta je odluka bila ključna, to je bio uzrok nizu događaja koji su vodili padu Berlinskog zida."
Richard Pipes također naglašava i važnost čelništva Ronalda Reagana, prvog američkog predsjednika koji je otvoreno izrazio želju da Amerika u hladnom ratu pobijedi, a da ga Sovjetski savez izgubi. Podsjetimo, do Reagana se prakticirala politika detanta, ravnoteže, i pregovora o razoružavanju.
O američkom čelništvu u borbi protiv komunizma govori Helle Dale iz washingtonske Zaklade Heritage: "Od kritične je važnosti bilo američko vojno čelništvo, koje je zauzdalo ekspanzionističke ambicije Sovjetskog saveza. Također, američka predvodnička uloga iskazivala se na planu javne diplomacije koja je ideološku borbu prenijela na teren protivnika, iza željezne zavjese."
Međutim Joseph Nye smatra da angažman Sjedinjenih Država – vojni, politički medijski, ekonomski – nije i glavni uzrok raspada sovjetskog bloka i kraja hladnog rata: "Kolaps komunizma bio je rezultat procesa erozije. Ako kažemo da je komunizam bio poražen onda se to čini kao da ga je savladao netko iz vana. Ja međutim mislim da se poraz dogodio unutra, u samom sistemu."
Očito, debata o tom pitanju nastavlja se i danas, dvadeset godina nakon pada Berlinskog zida. Konačna povijest kraja hladnog rata tek treba biti napisana.