Kako se pribiližava godišnjica baršunastih revolucija u Varšavi, Berlinu, Budimpešti i Pragu, 1989 godine, koja je dovela do pada Berlinskog zida i mirnih demokratskih promjena u ovom dijelu svijeta, današnji zatvoreni režimi pokušavaju naučiti na ovim primjerima kako zaustaviti slične događaje u svojim zemljama. Utjecaj međunarodne podrške nenasilnim pokretima u posljednjih je nekoliko godina bio stavljen na test, naročito u Iranu.
Od 1989. mnogo se toga dogodilo u svijetu – pluralističke su demokracije postale pravilo širom Europe. Pokreti unutar Baltičkih zemalja, Hrvatske, Srbije, Gruzije i Ukrajine u mnogočemu nalikovali su karakteristikama baršunaste revolucije. Pitanje je, međutim, mogu li slični mirni pokreti uspjeti u zemljama poput Irana, gdje autoritarni vladari pokušavaju ugušiti pokrete koji žele promjene. Pitanje je, također, kako bi zapadne demokracije trebale odgovoriti na takve pokrete.
U jednoj od rasprava na ovu temu, održanoj pri Brookings Institution u Washingtonu, analitičari su ocijenili da premda mirni pokreti imaju svoje vlastite izazove i možda i ne rezultiraju trenutnim promjenama, nenasilni pokreti mogu biti učinkovitiji nego oružani sukobi kada je u pitanju postizanje društvenih promjena.
Timothy Garton Ash, profesor na europskim studijima pri sveučilištu Oxford, koji je i sam bio svjedokom revolucija koje su okončale komunizam u centralnoj Europi, kaže da ovakvi pokreti stvaraju novi model za nenasilne promjene: "Model iz 1989. bio je nenasilan, i za cilj je imao stvaranje najšire moguće društvene koalicije, sa masovnim sudjelovanjem, gdje bi se ovaj društveni pokret mogao iskoristiti za pregovore o kompromisu. 1789. godine simbol je bio giljotina, dok je 1989. simbol bio okrugli stol za kojim se pregovaralo."
U slučaju svakog nenasilnog pokreta, politička volja međunarodne zajednice stavljana je na ozbiljan test. Prema profesoru Ashu, g. 1989., administracija predsjednika Georgea Busha bila je nevjerojatno ležerna za vrijeme prvih, ključnih devet mjeseci.
"Ništa nisu učinili kako bi potakli situaciju. Kao povijesničar, moram reći da je to bila najbolja stvar koju su Sjedinjene Države mogle napraviti u tom trenutku. Situacija je bila idealna, jer oni su uradili sve što je trebalo tijekom prethodnih 30 godina, pomogli su u stvaranju uvijeta u kojima su ljudi na terenu mogli učiniti to što su učinili," kaže Ash.
Thomas Carothers, dopredsjednik organizacije Carnegie Endowment for International Peace, međutim, kaže da se obično usredotočimo na uspjehe, no da bi propusti trebali služiti kao svojevrsni poziv na buđenje zapadnom svijetu: "Jako se puno pažnje pridaje Gruziji, Ukrajini i Kirgistanu i ideji raznobojnih revolucija. Mislimo da smo postigli uspjeh, no tu su i države kao što je Bjelorusija, u kojoj uglavnom nije bilo uspjeha, Azerbejdžan također nije ništa postigao. Na Kubi, četrdeset godina podrške nije dovelo do nikakvih promjena. Burma, slična situacija, kao i Kazahstan."
Neki autoritarni režimi nazvali su baršunastu revoluciju vrlo dobro organiziranom prevratničkom zavjerom, i smatraju je prijetnjom svojoj vlasti.
"Kao prvo, zapad nije stvorio ove događaje. U svakom od ovih slučajeva, ljudi na terenu su ti koji su postigli promjene, a demokracije svijeta samo su odogovorile na to, ili u najboljem slučaju su ih podržale," kaže Carothers.
Suzanne Maloney, sa Brookings Institution-a, dodaje da su protekla četiri mjeseca donijela niz neočekivanih i značajnih događaja u Iranu: "Po prvi puta od 1978.-79. moglo se vidjeti Irance da u velikom broju izlaze na ulice kako bi protestirali ne samo nepravedne izbore od 12 lipnja, nego također da bi izrazili svoje frustracije, razočaranost i ljutnju sistemom za koji vjeruju da ne služi njihovim interesima. Još je prerano za ocjene o uspjehu ovog pokreta. To je zadaća povijesti, da ocjeni predstavljaju li događaji od 12. lipnja neku vrst revolucije, ili tek najnoviji u nizu događa u dugogodišnjoj borbi iranskog naroda za stvarnu demokraciju."
I dok se nova administracija u Washingtonu uhodava, sučeljena je s nizom teških pitanja, uključujući treba li i kako preuzeti ulogu vođe u pružanju podrške nenasilnim pokretima za promjene.
"Predsjednika se Obamu donekle kritizira zbog njegovog blagog odgovora na “zeleni” pokret u Iranu. Moje je mišljenje da, čak i ako je predsjednik u krivu, nije mnogo pogriješio. U kontekstu gdje režim pokušava diskreditirati ovaj pokret tako što ga identificira sa – kako kaže - “velikim Sotonom” Sjedinjenim Državama i “malim Sotonom” Britanijom, ove države moraju biti vrlo oprezne kako nebi naškodile samom pokretu," kaže Ash.
Suzanne Maloney vjeruje da je način na koji administracija predsjednika Obame pokušava uspostaviti dijalog s Teheranom ispravan način da se sučele sa nuklearnim pitanjem, te da to može također dovesti do višeg stupnja demokracije u Iranu u budućnosti: "Mislim da je ispravno za Obaminu administraciju da nastavi s pokušajima da angažira Iran. Naravno, ne želim sugerirati da pitanje ljudskih prava treba staviti na drugo ili čak treće mjesto."
Stručnjaci kažu da je najbolji način da se pomogne demokratskim pokretima da uspiju - jačanje otvorenosti i privlačnosti slobodnih društava, te pružanje informacija zatvorenim režimima glede situacije u njihovoj zemlji putem medija, kao i razvoj jasnih i koordiniranih odgovora na takve demokratske pokrete.