Tijekom cijele svoje iznimno uspješne karijere tenisačica Billie Jean King je javno govorila protiv seksizma u sportu i društvu, borila se da zenski tenis dovede na jednu novu razinu. Tijekom svoje legendarne karijere otvorila je nove puteve zenama, u sportu i izvan njega. Kao jednoj od pokretača promjena u svijetu upravo joj je i dodijeljeno najviše američko civilno odličje, Predsjednička medalja slobode.
Još kao dijete, odrastajući u Long Beachu, u Kaliforniji, Billie Jean Moffitt je odlučila da će “učiniti nešto divno” kad bude velika. Kad joj je bilo 13 godina, njen ju je pastor Bob Richards, bivši olimpijski skakač s motkom, upitao što bi zeljela postati u zivotu. Odgovorila je vrlo uvjereno – postati najbolja tenisačica u svijetu!
Godine 1961., sedamnaestogodišnja, metar i šezdeset četiri visoka Billie Jean, vjerno svojim nakanama, probila se do Wimbledona gdje će već iduće godine pobijediti, u prvoj rundi, prvu nositeljicu, australsku veteranku tenisa Margaret Smith. Publika je bila zaprepaštena, ali Billie Jean tom je pobjedom bila znatno manje iznenađena.
Na koncu konca, cilj koji je jasno odredila nije ispuštala iz vida; da bi ga postigla posvetila se i zrtvovala, i fizički i psihički pripremala. Na početku svoje karijere, međutim, morala se, kao i mnoge druge zene u sportu, sučeliti s mnogim zastrašujućim preprekama.
Interes medija za zene sa sportskim ambicijama bio je vrlo ograničen i nije postajala niti jedna organizacija na nacionalnoj razini koja bi njihova nastojanja podrzala. No, do 1983. godine, kad se povukla u mirovinu, Billie Jean King je, zahvaljujući njenoj upornosti i njenom talentu, pošlo za rukom osvojiti ukupno 39 grand slam pobjeda, u pojedinačnoj konkurenciji te u konkurenciji zenskih i miješanih parova.
Zahvaljujući njenom nepopustljivom promicanju sporta, Billie Jean je usput praktički izumila zenski profesionalni tenis.
I tako postavila nove uzore zenama u cijelom svijetu.
Billie Jean je također vjerovala da klanski, ekskluzivni sport tenisa ne smije biti samo za djecu bogataša i svom se silom borila za demokratizaciju tog bastiona elitne rekreacije osnivanjem posebnih programa za djecu svih staleza. Njoj samoj poticaj su dali njeni roditelji, otac-vatrogasac i majka-sekretarica, oboje veliki ljubitelji i pristaše sporta.
Njene brze reflekse, snagu, savršenu koncentraciju i izdrzljivost majka Billie Jean pripisivala je njenom djelomičnom Seminole indijanskom porijeklu. Kasnije, bodrenje i poticanje doći će i od njenog budućeg supruga Lawrencea Kinga; on ju je uvjerio da tenisu mora posvetiti još više svoje energije i svog vremena. Na njegov je nagovor i otišla u Australiju, trenirati po oštrim okom Mervyna Rosea.
Po povratku kući započinje njen ubrzani uspon ka vrhu tenisa. Godine 1965., potukla je sve svoje američke protivnice, ali izgubila u polufinalu Wimbledona. A onda izgubila i na US turniru na travi od svoje stare suparnice Margaret Smith.
Ali, Billie Jean je učila i kako opet stati čvrsto na noge nakon poraza – još većom koncentracijom, još boljom i tehnički dotjeranijom i korektnijom igrom. Njen entuzijazam, njena vatrenost, njen “body language,” sve bučniji i agresivniji, učinit će od nje ubrzo jednu od najvećih atrakcija u povijesti tenisa.
Godina 1966. bit će njena. Niz osvojenih međunarodnih turnira okrunjen je pobjedom u Wimbledonu. Osvojit će još 19 drugih Wimbledon naslova i 13 titula prvakinje US Opena i pet godina za redom biti rangirana kao tenisačica broj jedan i 1971. godine, unatoč bolovima od nekoliko operacija koljena i problemu tjelesne tezine, Billie Jean King će postati prva zena u povijesti tenisa, prva zena u povijesti sporta, sa zaradom, ostvarenom tijekom jedne godine, većom od 100.000 dolara.
Svoju paznju tada posvećuje i zaradi drugih tenisačica. Zahvaljujući feministici Billie Jean King (koja nije voljela da je tako zovu), tenisačice su već imale vlastiti profesionalni turnir, ali ona za njih započinje i jednu drugu kampanju. Zeli za njih i više – kad su već počele privlačiti jednako veliku, ako ne i veću, publiku kao i muškarci, onda trebaju biti i jednako tretirane, jednako plaćene!
U Wimbledonu 1973., u svojoj hotelskoj sobi odrzava s kolegicama sastanke što i rezultira osnivanjem Women’s Tennis Association. Te godine, po prvi puta, na Otvorenom prvenstvu Sjedinjenih Drzava tenisačice konačno primaju jednaku novčanu nagradu. Te iste godine, u rujnu, Billie Jean King igra protiv Bobbyja Riggsa, bivšeg wimbledonskog prvaka, najboljeg tenisača na svijetu 1941., 1946. i 1947. godine.
Meč će postati poznat pod imenom “Borba spolova.” Naime, i Bobby Riggs je smatrao da tenisačice moraju dobiti onoliko koliko zavrijeđuju. Po njegovom računu, međutim, to je bilo 25% novčane nagrade za muškarce u tenisu. Njegova izjava da su tenisačice toliko inferiorne u usporedbi s tenisačima da čak ni najbolja u svijetu ne moze pobijediti jednog mahera u godinama.
Time je stvorio odličan kontekst za jedan od najvećih trenutaka u povijesti sporta. Meč između Bobbyja Riggsa i Billie Jean King, na Astrodomeu u Houstonu, dijelom medijski cirkus, dijelom prijelomni politički trenutak, završio je ponizavajućim porazom za Riggsa, pred televizijskom publikom u više od 30 zemalja.
Osnivateljica Women’s Tennis Association, Women’s Sports Foundation i World Team Tennis, također uspješan trener, uspješna poslovna zena, s vlastitom linijom opreme za tenis, izdavačica prvog sportskog časopisa za zene, Billie Jean King je, 1981. godine, morala pred javnošću izdrzati i jednu neugodnu epizodu u privatnom zivotu.
Kad je njena dugogodišnja sekretarica i druzica, po prekidu te veze, ulozila zahtjev za odštetom, Billie Jean King je postala i prva istaknuta profesionalna sportašica koja će priznati da je lezbijka. U strahu za svoju karijeru, vezu je tada nazvala “pogreškom.” Sponzore je izgubila, za samo 24 sata, ali publika, iako u šoku, ostala joj je vjerna i stala uz nju.
Kako to i priliči pravom spomeniku tenisu, Billie Jean je nastavila čvrsto stajati i u toj igri. Uvijek je smatrala da igra, sport, s uspjesima i neuspjesima koje donosi, stavlja i zivot, s njegovim uspjesima i neuspjesima, u pravu perspektivu. “Broj jedan ste samo na nekoliko trenutaka,” rekla je. “Morate biti otporni i izdrzljivi.”
Kad je 12. kolovoza predsjednik Obama uručio predsjedničku medalju slobode skupini od 16 istaknutih pojedinaca, Billie Jean Moffitt King među njima, učinio je to riječima: “Ovo je prilika za mene, i za Sjedinjene Američke Drzave, da zahvalim nekima od najboljih građana ove i drugih zemalja.”
Billie Jean priznati su time i njeni uspjesi u tenisu i njen rad u promicanju prava zena u tenisu, u sportu, i njen rad u promicanju prava LGBT zajednice. Tenisačica koju je časopis Life, godine 1990., uvrstio na svoj popis “100 najvaznijih Amerikanaca 20. stoljeca,” nastavlja, putem svoje zaklade – World TeamTennis Charities – poticati druge u svijetu u njihovim nakanama da postanu najbolji, bez obzira na njihovu rasu, spol, fizičke ili psihičke izazove koji se pred njih postavljaju, izgled ili seksualnu orijentaciju.