Kad se za rođendanski koncert, kakav je, trećeg svibnja, održan u njujorškom Madison Square Gardenu, okupe glazbenici poput Brucea Springsteena, Joan Baez, Krisa Kristoffersona, Emmylou Harris, Johna Mellencampa, Billyja Bragga, Arla Guthrieja, Ramblin’ Jack Elliotta, Rogera McGuinna, Stevea Earla, Taj Mahala, Rufusa Wainwrighta, Ani DiFranco, Tonyja Trischke, Béle Flecka, pa Bernice Reagon, aktivistice za građanska prava i utemeljiteljice slavnog crnačkog a cappella ansambla “Sweet Honey in the Rock,” te članova južnoafričke a cappella skupine Ladysmith Black Mambazo i njuorleanskog Preservation Hall Jazz Banda i pjevačkog zbora NYC Labor Chorus - koji pjesmama o borbi radnika za ekonomsku i društvenu pravdu promiče sindikalnu solidarnost diljem svijeta - i članova Native American Indian Cultural Alliance ... i to su imena samo nekih od više od 60 sudionika koncerta, predstavnika raznih žanrova, raznih generacija, raznih narodnosti i raznih rasa, onda to može biti u čast samo jednog američkog glazbenika: doajena njenog folk-pokreta, najutjecajnijeg folk-umjetnika proteklog stoljeća, bendžoista i gitarista, pjevača, skladatelja, folklorista, političkog i društvenog aktivista, velikog zagovornika mira i gorljivog zagovornika zaštite čovjekove sredine, čovjeka, također, koji je Ameriku učio pjevati jer želja mu je i bila “da pjesma ne bude samo u njenim ušima nego i na njenim usnama” – Petea Seegera.
Zajedno s njim, njegov je 90. rođendan slavilo i 18.000 njegovih štovatelja. Pjevale su se pjesme sudionika koncerta, pjevale tradicionalne i protestne pjesme, dječje pjesme i - pjesme Petea Seegera kao i one koje je on popularizirao tijekom proteklih sedamdeset godina.
Brojni su i fascinantni aspekti duge, bogate i raznolike karijere Petea Seegera. Rođen u Pattersonu, u New Yorku, trećeg svibnja 1919. godine, roditeljima muzikologu i profesorici glazbe (oboje su bili članovi nastavnog osoblja Juilliard School, jedne od najprestižnijih u svijetu glazbenih škola), Pete nije imao puno interesa ili smisla za klasičnu glazbu; sa 16 godina zaljubio se u bendžo s pet žica. Pete je volio ritam, volio melodiju i iznad svega, volio je riječi; cijelog će života i koristiti moć pjesme za postizanje društvenih promjena.
Upisao je studij sociologije, na Harvardu, ali došao samo do polovice studija, više ga je privlačio život putujućeg glazbenika. Rano u tom životu, susreo je, na jednom od svojih brojnih “krstarenja” Amerikom, dvojicu koji će na njega imati najviše utjecaja i postati njegovim suradnicima - Huddieja Ledbettera i Woodyja Guthrieja. Onog dana 1940. godine, kad je Seeger upoznao Guthrieja, na dobrotvornom koncertu pod nazivom “Grapes of Wrath,” Plodovi gnjeva, koncertu u korist radnika migranata, počeo je Seegerov društveni aktivizam, a otpočelo je i razdoblje “suvremenog američkog folka.”
S Guthrijem i drugima, Seeger je, 1941. godine, i osnovao svoj folk-kvartet – “The Almanac Singers” (g. 1950., rekonstituiran u “The Weavers”), a ta će dvojica, kao pjevači-aktivisti, putovati diljem Sjedinjenih Država i Meksika, dajući potporu radničkim pokretima. Od crkava Juga do logora radnika-migranata do marša od Selme do Montgomeryja, Seeger će pjevati na najraznoraznijim mjestima, ali zalaziti i u Kongresnu knjižnicu, istraživati njen bogati arhiv američkog folka.
Seeger je i bio jedan od nekolicine ključnih pojedinaca koji su Ameriku upoznali s raznolikošću njenog vlastitog glazbenog nasljeđa. Oko dvije stotine pjesama, međutim, povezujemo izravno s Peteom Seegerom, bilo kao njihovim autorom bilo kao izvođačem koji ih je popularizirao i ostavio svoj pečat na njima. Poput one kubanske, Joseíta Fernándeza, koja je počela kao pjesma o jednoj djevojci iz Guantanama, ali kad ju je Seeger zapjevao, početkom 60-ih godina, tijekom kubanske raketne ili nuklearne krize, na vrhuncu Hladnoga rata, davši joj neke od stihova iz Versos Sencillos, duge pjesme koju je, 1899., napisao José Martí, kubanski nacionalni heroj i jedna od važnih ličnosti u latinskoameričkoj književnosti, ona je postala i jedna od najpoznatijih protestnih pjesama. Počinje sa “Yo soy un hombre sincero,” Pošten sam čovjek, završava u Guthrie/Seeger stilu, sa “Con los pobres de la tierra,” Sa siromašnima svijeta. Guantanamera! Unatoč blokadi, Seeger će na Kubu ići pet puta.
' height=196 alt='Pete Seeger helped create the genre of the "protest song," but his were mostly gentle prods rather than angry political rants.
' hspace=2 src="https://author.voanews.com/croatian/images/seegeralbum.jpg" width=195 align=right vspace=2 border=0>Pete Seeger će se sa svojim pjesmama, i zbog svojih pjesama, naći i na vrhu pop-lista i, tijekom pedesetih godina, za razdoblja makartizma, s reputacijom radikalnog ljevičara (bio je član komunističke partije od 1924. do pedesetih godina), na popisu Odbora Zastupničkog doma za antiameričke aktivnosti, kao i na “crnim listama” mnogih američkih organizacija. Punih 17 godina bilo mu je zabranjeno nastupati na američkoj komercijalnoj televiziji, zabranjen mu je bio i pristup koledžima, koncertnim dvoranama.
Kao svoje najveće ostvarenje, Seeger navodi ne jednu od svojih dobro poznatih pjesama, pjesama koje su postale trajni dio američke kolektivne svijesti, ili neku od onih koje je on proslavio diljem svijeta, koje se, zahvaljujući upravo njemu, pjevaju kao globalne himne u gradovima i selima raznih zemalja, na raznim jezicima – If I Had a Hammer, We Shall Overcome, Where Have All the Flowers Gone, Turn, Turn, Turn, Bring ‘Em Home, Waist Deep in the Big Muddy, Which Side Are You On, Garbage, Little Boxes, Wimoweh, Goodnight Irene, This Land Is Your Land - nego iskorištavanje najveće, najbolje američke tradicije – slobode govora, reći što misli, kazati svoje!
Pete Seeger je snimio više od stotinu ploča, bio katalizator za obnovu folka šezdesetih godina, bio ključan u osnivanju Newport Folk festivala, a putujući više od 60 godina bio i pjevao u svakoj od pedeset saveznih država i u više od 35 zemalja svijeta, pjevao za radnička prava, za građanska prava, protiv rata, za međunarodno razoružanje i mir u svijetu, protiv južnoafričkog apartheida, za zaštitu okoliša, za ekološku odgovornost zajednica i pojedinaca i uvijek za slobodu i ljudska prava u cijelom svijetu. Svakome, u cijelom svijetu, kako naslov jedne njegove i govori – To Everyone in All the World – Pete Seeger i kaže: “...pružam ruku, rukujem se sa svakim u svijetu... možda ne znam tvoj jezik, ali gdje god živio, možemo jedan drugome stisnuti ruku....” “Glazba,” kaže Seeger, “na neki čudan i tajanstveni način ljude zbližava, unatoč našim problemima.”
S vremenom, i politički i kulturni establishment Amerike uvidjeli su da je Pete Seeger pravo nacionalno blago. G. 1994., predsjednik Clinton je tom “nezgodnom umjetniku” (“nezgodnom,” kako je predsjednik rekao, “jer se usudio pjevati o onome što vidi oko sebe”) uručio National Medal of Arts, najviše odličje koje američka vlada dodjeljuje umjetnicima i pokroviteljima umjetnosti.
Seeger je i dobitnik nagrade Centra Kennedy, a zbog svog utjecaja na toliki broj rock-glazbenika primljen je i u Rock-and-Roll Hall of Fame, 1996. godine. Njegov prvi Grammy bio je za životno djelo, 1993. godine. Druga dva doći će kasnije - godine 1997., za kompilacijski album “Pete,” i 2008., za album “At 89.” Seeger je i dobitnik najvišeg kubanskog odličja – nagrade Felix Varela, za “humanistički i umjetnički rad u obrani okoliša i borbi protiv rasizma.” G. 2000., Kongresna mu je knjižnica dodijelila naslov “Living Legend,” Živuća legenda.
Na održavanje koncerta u čast i slavlje njegova devedesetog rođendana Pete Seeger je pristao samo zato što će prikupljena novčana sredstva ići u neprofitnu organizaciju Hudson River Sloop Clearwater, projekt koji je Seeger i začeo, 1969. godine, sa ciljem čišćenja zagađene rijeke Hudson. “Sailing down my golden river, Sun and water all my own, Yet I was never alone...”
