Prošle
godine, u jeku globalnih napetosti oko iranskog nuklearnog programa, fotograf
Mark Edward Harris putovao je u Iran kako bi otkrio tko su Iranci i kakav je
stvarno njihov život. Njegovo je putovanje rezultiralo knjigom naslovljenom
Inside Iran, prvom suvremenom fotografskom monografijom o zemlji koju Zapad
nije mnogo vidio zadnjih desetljeća, niti ju dobro razumije.
Mark Edward Harris voli miješati posao i avanturu. Umjetnička znatiželja odvela ga je na putovanja na neobična mjesta. Godine 2005. posjetio je Sjevernu Koreju, a svoje fotografije tamošnjih stanovnika i njhovih života iznio je u knjizi Inside North Korea.
"Ustvari sve je počelo s govorom
predsjednika Busha o stanju nacije, 2002, kad je imenovao takozvanu osovinu
zla. Nešto mi se nije činilo ispravno strpati tri tako različite zemlje pod
isti naziv. I tako sam počeo sa Sjevernom Korejom" - kaže Harris.
A onda, prošle godine, okrenuo se drugoj zemlji iz te skupine – Iranu. "Želio sam unutar Irana vidjeti na što liči svakodnevni život u toj zemlji. Želio sam pokušati odvojiti stvarnost od retorike kolikogod mi to bude moguće" - objašnjava ovaj fotograf.
Harris je proveo u Iranu ukupno više od mjesec dana, putujući kroz unutrašnjost zemlje kao i kroz pogranična područja, tako da bi vidio što je moguće više od te zemlje.
"Shvatio
sam da mi je najbolje da idem kroz središnje dijelove Irana – gradove Isfahan,
Shiraz, Kerman, Yazd, Turan – da dobijem početne utiske o zemlji. Potom, na
temelju saznanja prikupljenih u prvom putovanju, isplanirao sam drugo putovanje
kroz pogranična područja: išao sam u Mashhad, pa do granice prema Afganistanu,
potom do Kaspijskog jezera. Nakon toga sam išao dolje do Hamadana, pa zatim do
iransko-iračke granice" - kaže nam Mark Harris.
Za svog prvog posjeta, Harris je putovao avionom. Ali, kad se vratio na drugo putovanje, morao je automobilom ići od Kaspijskog jezera pa sve do vodotokova Shatt al-Araba. Kako kaže, tek je tada shvatio da zemlja koja obiluje naftom, pati od nestašica benzina – i avionskog kerozina! – jer nema vlastitih rafinerijskih kapaciteta.
No, ističe, putovanje automobilom pokazalo se iznimno korisnim jer je upoznao i družio se s ljudima koje je susretao na putu: "Štogod netko mislio o kompliciranim problemima između naših vlada, ne vjerujem da se često može susresti ljubaznije ljude od Iranaca. Svi koje sam susreo bili su iznimno prijateljski nastrojeni, druželjubivi i razgovorljivi. Mnogi ljude – posebice u gradovima – nezadovoljni su svojom vladom. Začudila me sloboda s kojom su o tome raspravljali, posebice nakon što sam radio u Sjevernoj Koreji gdje se nitko nije usudio ništa reći protiv vlade."
Ovaj fotograf kaže da je ustanovio da su Iranke mnogo otvorenije nego što je očekivao: 'vrlo sofisticirane, vrlo dobro obrazovane, slobodne i izravne u razgovoru i diskusiji,' čak i sa strancem poput njega, kaže Harris. Očarala ga je raznolikost Irana, koju je pokušao 'uhvatiti' – kaže – odraženu kroz arhitekturu na koju je nailazio:
"Jedna od najdražih fotografija mi je ona tvornice kane u Yazdu. Svjetlost u nju ulazi kroz otvore na stropu, dok veliko kameno kolo drobi kanu, podižući ka stropu oblake prašine. Efekt koji nastaje je nevjerojatan. Onda je tu jedan hram u Shirazu, koji je prekrasan sa svojim brušenim staklima u svakom uglu tako da reflektira svjetlost u svaki kutak prostora. Bilo je zanimljivo u Hamadanu otići na grob likova iz židovske povijesti, Mordekaja i Ester. Sastao sam se i s tamošnjim rabinom i slikao fotografije u grobnici."
Harris kaže da ga je iznenadilo koliko je još uvijek velik dio svakodnevnice – i u fizičkom i u psihološkom smislu – iransko-irački rat iz osamdesetih godina prošlog stoljeća: od ostataka tankera u vodotokovima Shat al-Araba, preko hramova mučenicima, pa do svakodnevnih spominjanja koja formuliraju i razmišljanja ljudi i dnevnu politiku. Predgovor Harrisovoj knjizi napisao je nagrađivani iranski filmski stvaratelj Abbas Kiarostami, koji je posebno pohvalio autorovo iznimno oštro oko za životnost u svakoj temi koju je fotografirao.