Zdravstvena zaštita u zemljama Balkana neracionalna, substandardna i financijski neodrživa

Zdravstvena zaštita u državama Balkana još uvijek je pomućena zaostacima socijalističkog sustava medicinske skrbi koji je trajao gotovo pola stoljeća. Obilježene dugim čekanjem, nezadovoljnim medicinskim djelatnicima i nedostatkom moderne medicinske opreme, bivše komunističke zemlje Balkana polako se pomiču ka modernizaciji i privatizaciji zdravstvene zaštite. Kako izvješćuje Ivana Kuhar, u tim zemljama privatna medicinska skrb još uvijek nije integrirana u glavne medicinske sustave.

Bivše komunističke europske zemlje naslijedile su državne sustave zdravstvene skrbi, koji su, barem u teoriji, jamčili besplatnu zdravstvenu zaštitu svim građanima. Ministar zdravstva Crne Gore Miodrag Radunović kaže da je komunistički sustav pružanja zdravstvene zaštite bio i nerealan i neodrživ: "Tada je stvorena slika o dostupnosti svih zdravstvenih usluga i zdravstvenih procedura bez obraćanja pažnje na financijsku održivost sistema, tako da je sistem bio neracionalan."

Balkanskim zemljama je zajednički čitav niz jednakih problema: između ostalih, duga čekanja, nedostatak sofisticirane medicinske tehnologije i substandardna medicinska praksa.

Rifat Latifi ima svoju medicinsku praksu u Arizoni, odakle vodi i Centar za telemedicinu za Balkan, sa sjedištem u Prištini. On kaže da, baš kao i na Kosovu, i u Albaniji sustav zdravstvene skrbi je u teškom stanju. "Taj je sistem u velikim nevoljama i zahtijeva jako mnogo truda i rada. Da sam zadužen za medicinu u toj zemlji, ne bih uopće mogao spavati. Pacijenti moraju putovati u inozemstvo za svaki veći problem."

Jedna pacijentica iz Tirane kaže da bolnicama u Albaniji nedostaju lijekovi, intravenozne tekućine … da pacijenti sami moraju sve kupiti u ljekarnama. Ona ističe da je korupcija poprimila alarmirajuće razmjere: da bi bio primljen u bolnicu, pacijent treba podmićivati svoj put od ulaznih vrata, pa sve do liječnika. Žaleći se da se sve to događa dok ljudi normalno plaćaju svoje zdravstveno osiguranje, ona kaže da bi možda bilo najbolje da država zatvori sve bolnice, pa da se otvore privatne bolnice.

Diljem Balkana, privatne bolnice niču prilično sporo, a većina građana si ih ne može priuštiti. Ranko Kadić vodi vlastitu radiološku kliniku u Podgorici. On kaže da privatne bolnice u Crnoj Gori nisu integrirane u državni zdravstveni sustav, te pacijenti sami plaćaju čitav račun ako se odluče na takvo liječenje.

Među europskim zemljama, Srbija gotovo najmanje ulaže u zdravstvo; gora od nje je samo Albanija. Ravnateljica Republičkog zdravstvenog fonda Svetlana Vukajlović kaže da 270 eura godišnje po glavi stanovnika – koliko prikupi obvezno zdravstveno osiguranje – nije dovoljno za modernu zdravstvenu skrb: "To je četiri puta manje nego u Hrvatskoj, deset puta manje nego u Sloveniji, a još višestruko manje nego u Njemačkoj, Francuskoj, Kanadi ili Sjedinjenim Državama."

Iz svake isplate plaće u Srbiji izdvaja se 12,3 posto za zdravstvo, što jamči besplatno liječenje u svim državnim zdravstvenim ustanovama. No, pacijenti se žale na nedostatnost i sporost usluga. Oni imućniji stoga kupuju dodatno osiguranje, koje im pruža liječenje u privatnim uslugama. S prosječnom plaćom od 800 eura mjesečno, srbijanski liječnici specijalisti plaćeni su bolje od većine svojih kolega na Balkanu, no, iz perspektive pacijenta teško se osjete duga čekanja čak i na neke – premda high-tech – ipak uobičajene pretrage: na ultrazvučnu pretragu, recimo, čeka se od 6 do 12 mjeseci.