U kišne dane i kad snijeg pada bilo bi nemoguće voziti bez brisača vjetrobranskog stakla. Uzimamo ih kao nešto što se samo od sebe razumije, kao uostalom i toliko toga drugoga iz našeg svakodnevnog života, ali pitate li se ikada tko ih je izumio i jesu li uvijek bili takvi kakve danas znamo?
Brisače je izumila žena – velepoduzetnica Mary Anderson, iz Birminghama, savezna država Alabama. Potkraj 80-ih godina 19. stoljeća,
Mary Anderson je u Birminghamu imala vlastito poduzeće za gradnju stambenih zgrada i naselja. Devedesete je godine provela u Kaliforniji, u Fresnu, vodila svoj ranč i vinograd i vinariju. G. 1902., vratila se u Birmingham da bi skrbila za bolesnu tetu koja je u kuću Mary Anderson uselila sa 17 ogromnih, teških kovčega i sve ih, neotvorene, u svojoj sobi držala.
Po njenoj smrti, kovčezi su otkrili bogatu zbirku nakita i zlata što je bitno popravilo financijsku situaciju Mary Anderson. Dio novca iskoristila je za posjet New Yorku, s prijateljima. Bio je listopad, 1902. godina.
Vozeći se tramvajem, jednog hladnog, snježnog dana primijetila je da je vozač stalno morao tramvaj zaustavljati, izlaziti iz njega, kako bi očistio prednja stakla. Mary Anderson je došla na ideju kako stakla čistiti iz unutrašnjosti vozila i tog istog dana izradila je nacrt za napravu - gumeni brisač koji je vozač mogao, bez izlaženja iz vozila, pokretati ručicom, polugom, na osovini spojenom s brisačem. Protuteža i mehanizam opruge držali su brisač uz staklo, čvrsto priljubljen.
Izum Mary Anderson, patentiran 1905. godine, bio je namijenjen tramvajima, ne automobilima, jer oni su, prvih godina 20. stoljeća, ionako još uvijek bili otvoreni i kad je kiša padala, ili snijeg, ostajali u garaži.
Izum automobila otvorit će mogućnosti za izume i mnogim drugim ženama, dat će one brojne doprinose razvoju automobila.
I izum automatskih brisača pripisuje se ženi – Charlotte Bridgwood, vlasnici kompanije Bridgwood Manufacturing, u saveznoj državi New York. Ona je svoj tip električnog brisača patentirala 1917., ali on nije imao komercijalnog uspjeha.
Početkom 20-ih godina, kompanija Tri-Continental, poznata i pod imenom Tri-Co, iz Buffala, također u saveznoj državi New York, ta je koja uvodi prve automatske brisače. Cadillac ih je prihvatio kao standardnu opremu 1922. godine.
Brzina tih brisača, međutim, ovisila je o radu motora i znali bi potpuno prestati s radom na uzbrdicama. Bili su, naime, pokretani djelomičnim vakuumom koji je stvarala usisna grana motora.
Prvi električni brisači pojavili su se na luksuznim automobilima 1926. godine, ali “vakuumski” su se zadržali, poglavito na terenskim vozilima, poput jeepa, sve do šezdesetih godina.
Vožnja po kiši bila je sad puno sigurnija, ali jedan je problem ostao i nastavio iritirati vozača – brisači su radili bez pauze, bez prekida.
Prava solucija stići će, 1963. godine, s Robertom Kearnsom, profesorom strojarstva na Wayne State University, u Detroitu. Njegov put ka izumu brisača s intervalnim načinom rada počeo je deset godina ranije, 1953., na dan njegova vjenčanja. Zalutali čep iz boce šampanjca pogodio je Kearnsa u lijevo oko zbog čega je njegov vid znatno oslabio.
Vozeći Ford Galaxie jedne kišne večeri, desetak godina kasnije, Kearns je shvatio da ga užasno smeta, naročito na tom povrijeđenom oku, neprekidni rad brisača i počeo je razmišljati o ljudskom oku, koje ima svoj vlastiti “brisač,” kapak, i kako se on automatski zatvara i otvara, spušta i diže, svakih nekoliko sekundi.
Zašto i brisači ne bi mogli na isti način raditi?
G. 1963., dakle, Kearns sastavlja sustav intervalnih brisača, od elektroničkih komponenata dostupnih na tržištu, i nudi ga Fordu. Interval brisača bio je reguliran kapacitetom kondenzatora. Kad bi kondenzator dostigao određeni naboj, ispraznio bi se i tako pokrenuo jedan ciklus brisača.
Nakon sveobuhvatnih testova, Ford je odlučio ponuditi Kearnsove brisače kao opciju na svom modelu Mercury 1969.
Kearns je izum patentirao 1967. godine, a onda patentna prava prenio na detroitsku Tann Corporation, kompaniju za proizvodnju alata i kalupa. Ona je brisače kanila prodati Fordu i drugim proizvođačima automobila, a Kearnsu plaćati 1.000 dolara mjesečno, za nastavak rada, na poboljšanju dizajna.
Kearns je odbio Fordu objasniti kako njegov sustav radi. Prototip je bio zapečaćen u jednoj crvenoj kutiji na kojoj je pisalo DO NOT OPEN.
A onda je jedan od šefova Forda Kearnsu rekao da mora objelodaniti tehničke podatke o svom izumu, da ima zakonsku obvezu objasniti kako njegov sustav funkcionira, jer brisači utječu na sigurnost vožnje. I Kearns je tako postupio.
Nekoliko mjeseci kasnije, Ford je Kearnsu priopćio da su se u kompaniji predomislili i odabrali jedan drugi elektronički sustav intervalnih brisača, razvijen unutar kompanije. Kearns je od korporacije Tann tražio da podigne tužbu protiv Forda, ali Tann nije htio ugroziti svoje već čvrsto uspostavljene poslovne odnose s Fordom i na kocku staviti veliki dio svog biznisa.
Kearns je potom dobio posao u National Bureau of Standards i preselio u Maryland.
G. 1976., rastavio je jedan sustav za kontrolu brisača, koji mu je sin donio, i vidio da je to bio potpuno isti sustav koji je on sâm izumio. Doživio je slom živaca, pobjegao od kuće, a kad su ga pronašli, morao je biti liječen u psihijatrijskoj bolnici. Iz nje je izišao potpuno sijede kose.
Kearns je podigao tužbu protiv Forda, 1978., potom i protiv Chryslera i General Motorsa i nekih stranih proizvođača, poput Mercedesa.
Dvanaest je godina morao čekati na pokretanje sudskog postupka protiv Forda. U međuvremenu, napustila ga je njegova supruga, a on morao provesti i pet godina u zatvoru, zbog neplaćanja alimentacije.
Fordova ekipa odvjetnika tvrdila je da je Kearnsov patent bio suviše općenit, stoga zakonski nevaljan.
U članku objavljenom u časopisu New Yorker, 1993. godine, jedan je bivši inženjer Forda tvrdio: Elektronička naprava bila je očiti sljedeći korak. Kako je moguće patentirati nešto što predstavlja prirodnu evoluciju u tehnologiji? Brisači s intervalnim načinom rada, tvrdio je isti, bili su, u biti, rezultat rada desetaka raznih i anonimnih inženjera Forda, Tri-Continentala i drugih kompanija.
Robert Kearns će na kraju dobiti zadovoljštvinu, ali i uništiti svoj život. Od Forda je, 1990. godine, dobio 10 milijuna i 200.000 dolara; od Chryslera, 1995., osamnaest milijuna i 700.000 dolara, ali obje su porote zaključile i da kompanije nisu namjerno kršile patentna prava Roberta Kearnsa.
On sâm bio je u tako dubokim dugovima da mu je trebalo i više od onoga što je dobio od Forda i Chryslera i odlučio je bitku dalje voditi sâm, bez odvjetničkih tvrtki, protiv GM-a, Mercedesa i dvadesetak drugih kompanija. Bilo je to previše za njega samoga i preostale tužbe bile su, jedna po jedna, slučaj po slučaj, obustavljane.
Kearns se povukao u mirovinu, ali patentna prava, nastojanja da ga priznaju kao izumitelja, ne novac, nastavila su ga opsjedati sve do njegove smrti, 2005. godine, od Alzheimerove bolesti.
Sjetite se ponekad, kad po kiši ili snijegu sigurno vozite, zahvaljujući intervalnim brisačima, Roberta Kearnsa, njegovog izuma i njegovog života – od onog nesretnog šampanjskog čepa do njegovog izuma i krađe njegove ideje od strane detroitskih i drugih proizvođača automobila.
Uskoro, imat ćemo svi prilike vidjeti i film o životu tog izumitelja. Trećeg listopada počinje s prikazivanjem Flash of Genius, Bljesak genija, redatelja Marca Abrahama, s Gregom Kinnearom u ulozi Roberta Kearnsa.