Koncept-albumom I, Flathead, izdanom na etiketi Nonesuch, slavni, izvanserijski gitarist
Ry Cooder zaključio je svoju "kalifornijsku trilogiju" započetu 2005. godine,
albumom Chávez Ravine, potom
nastavljenu albumom My Name Is Buddy,
izdanom 2007. godine.
Ry Cooder, u to smo se već uvjerili
puno puta, gaji veliku strast za glazbu iz nekih prošlih vremena. Kako sam kaže – stariji puno znaju, trik je
u tome kako to zabilježiti i sačuvati prije nego oni odu.
Tom doista jedinstvenom glazbeniku
– gitaristu, vokalistu, skladatelju – dobitniku triju Grammyja i mnogih drugih
nagrada i visokih priznanja, nije stran niti jedan od žanrova: folk, blues,
rock, roots music, swing, jazz, soul, gospel, Tex-Mex, country, world-music, havajska,
latino i cubana glazba... i to su samo neki od stilova koji ga privlače i u
kojima se uspješno okušao na mnogim albumima tijekom karijere duge više od 40
godina.
Kao i u pisanju glazbe za niz filmova
– Paris, Texas, The Long Riders, Geronimo,
Last Man Standing, Southern Comfort, Primary Colors... Kao i u suradnji s glazbenicima s drugih
kontinenata, raznih strana svijeta – od Gabbyja Pahinuija, Vishwe Mohan Bhatta,
Ali Farka Touréa, The Chieftainsa, Flaca Jiméneza, grlenih pjevača iz Tuve,
preko niza legendarnih imena rocka i bluesa, do, naravno, vremešnih kubanskih
glazbenika na nevjerojatno uspješnom projektu Buena Vista Social Club.
Otada, od tog globalnog hita iz 1997. godine, bila je još jedna kubanska
suradnja, Mambo Sinuendo, album s
Manuelom Galbánom, i kalifornijska, točnije - južnokalifornijska trilogija, od
koje smo sad dobili i zadnji dio...
I dok je prvim albumom trilogije – Chávez Ravine – bacio zasljepljujuće
svjetlo na zapuštenu Mex-Angeles glazbu i oplakivao nestanak stare Chicano, meksičko-američke
zajednice u srcu Los Angelesa, uništene 50-ih godina u ime, naravno, "progresa,"
a drugim albumom trilogije - My Name Is
Buddy – iz perspektive mačka Buddyja ispričao priču u stilu Johna
Steinbecka i Woodyja Guthrijea o radnicima, farmerima, hoboima, štrajkovima, o
velikoj migraciji u Kaliforniju iz država Srednjeg Zapada tijekom onog teškog,
sušnog i siromašnog, "Dust Bowl" razdoblja, tridesetih godina, te slavio političku
radikalizaciju folka i bluegrassa, šezdesetjednogodišnji Cooder sada, na zaključnom
albumom trilogije – I, Flathead: The
Songs of Kash Buk and the Klowns – putuje stvarnom i imaginarnom poviješću
svoje države, multietničke Kalifornije krajem 50-ih i početkom 60-ih godina. Cooder pjeva u ulozi izmišljenog lika Kasha
Buka, bivšeg vozača drag utrka i putujućeg
muzičara, country-pjevača, čiji život baš nije ispunio obećanja. Sa svojim bendom The Klowns nastupa u roadhouse restoranima i barovima. Vrlo
kalifornijski album, ali ne na način Beach Boysa...
U četrnaest povezanih pjesama sadržano
je obilje aluzija i homagea. U njima, kao uostalom i u čijeloj trilogiji,
tekstovi, vješto, pametno i često duhovito sročeni, zauzimaju počasno mjesto. Cooder
evocira gubitnike i samotnike, automobile, auto-mehaničare i drag utrke, otkačene momke sa slabošću
za žestoko piće, lake žene, komuniste, putujuće cirkuse (jer oni su "ogledalo života,
u tome se većina ljudi slaže"), evocira
plesne dvorane i steel-gitare, 5000 Country pjesama i Johnnyja Casha, čak i duh
"Tricky Dicky" Nixona, Kaliforniju pred-rock i pred-pop kulture. Cooder slavi stvarnost koja je nestala, ili
koja možda nikad nije postojala, ali se čini kao da je vrlo lako mogla, i prenosi
nostalgičnu priču o vremenu kad je ekscentričnost bila uobičajena, normalna. Ludi jedan krajolik kroz čiji gustiš
Americana žanrova i podžanrova sjajni pripovjedač Kash Buk/Ry Cooder sebi vješto
pravi put, crpeći usput bogato na glazbenom nasljeđu svoje države i svoje zemlje
– od countryja do mariachija do bluesa, od muzike barria do honkytonk klubova, od Chicano zvukova do Western Swinga i
jazza, s promjenljivim nijansama ragtimea, rocka, rockabillyja i balada...
Pisac glazbe za toliko filmova
glazbu i piše poput filmskog redatelja.
Album i jest vrsta soundtracka za Cooderovu novelu, priloženu uz
deluxe-izdanje albuma. Iako je pjesme
teško izdvajati, moguće je u njima uživati pojedinačno, ali za puno razumijevanje
koncepta i puni doživljaj album treba slušati u cjelosti. Kao i uvijek, Ry Cooder se okružio provjerenim
kolegama – bubnjarem Jimom Keltnerom, gitaristom Reneom Camachom, harmonikašem
Flacom Jiménezom, perkusionistom Joachimom Cooderom, aranžerom Jésusom Guzmánom.
Ry Cooder nastavlja svojim manje komercijalnim, ali vrlo zadovoljavajućim putem i ulazi u trag manje poznatim, zanemarenim pričama, preispituje zapuštena područja glazbene kulture i povijesti Sjedinjenih Država....