Građanske udruge u Moskvi žele da se uklone sovjetski spomenici a ulice i trgovi nazvani po komunističkim političarima preimenuju. Vladimir Lavrov iz Ruske akademije znanosti kaže da imena ulica 'nešto govore o nacionalnim vrijednostima'.
Lavrov kaže da je u Rusiji zamjetan nedostatak šire, 'svjetskije' perspektive. Ljudi su, osim toga, prilično dezorijentirani, pogotovo mlada generacija – kaže on. Primjer je 'Ulica ustanka iz 1905' – nazvana po krvavom događaju koji je prethodio boljševičkoj revoluciji iz 1917. Građanske udruge žele da se ona zove kao i prije stotinu godina – 'Ulica novog Jeruzalema'. To bi ime – smatraju aktivisti građanskih udruga – ljude podsjećalo na mir i Boga, a ne na oružje i krv. No, razgovor s prolaznicima na moskovskim ulicama pokazuje da većina ne misli da je ovo dobra ideja.
Ovaj student priznaje da ne zna mnogo o događajima iz 1905. Zato misli da je najbolje da se ništa ne mijenja. Vladimir Lavrov smatra da je ovo mišljenje prilično indikativno. Rašireno neznanje o ruskoj prošlosti došlo je – kaže on – pogotovo do izražaja u nedavnoj anketi gdje su ispitanici birali najznačajnije ličnosti ruske povijesti. Na vrhu su se našli car Nikolaj – kojeg su ubili komunisti - te Staljin, vjerojatno najveći masovni ubojica u povijesti svijeta.
Vladimir Lavrov kaže da se upravo zbog takvog obožavanja Staljina Rusiji susjedne zemlje žele od Moskve što više udaljiti – pa ulaze u NATO ili pristaju na postavljanje američkog raketnog štita na njihovom teritoriju. 'Iako je u Moskvi promijenjeno ime trga koji se zvao po osnivaču zloglasne tajne policije, KGB-a, Putinova Rusija nije doživjela temeljitu promjenu' – kaže Maša Lipman iz moskovskog Centra Carnegie.
"Ako se u obzir uzme činjenica da je Vladimir Putin najvažnije položaje u državnoj upravi dao pripadnicima tajne službe koja je naslijedila KGB, onda možete zaključiti da se Rusija jednostavno ne želi sučeliti s ovim dijelom svoje prošlosti. Čak kada bi se i ulice preimenovale tako da se zovu kao prije sto godina, javna percepcija Sovjetskog Saveza ne bi se mnogo izmijenila."
Maša Lipman napominje da je čak i najpovršnija osuda komunizma bolja od potpunog ignoriranja. Međutim, ona neće moći zamijeniti ozbiljno i pošteno sučeljavanje s prošlošću, dok kojeg će, kad-tad, morati doći.