Statistike pokazuju da svake godine na ulici, bez doma, izvjesno vrijeme provodi jedan posto Amerikanaca – što znači da je u Sjedinjenim Državama beskućnika oko tri milijuna. Napori da im se pronađe smještaj često su neuspješni. Ann Dornfeld je u Seattleu razgovarala s antropologinjom koja istražuje ovu populaciju te nastoji ustanoviti kako se beskućnicima može efikasnije pomoći.
Proljetno jutro u Seattleu. Iako je sunce već izašlo, vani je vrlo hladno. Antroploginja Debra Boyer pristupa postarijoj ženi u invalidskim kolicima na pločniku jedne od najprometnijih ulica ovog velegrada.
"Očito je riječ o invalidu koji posjeduje invalidsku stolicu – tako da je vjerojatno dobila pomoć u nekoj od ustanova za socijalni rad. Ako je bolje pogledate vidite da je pod stresom, što je vjerojatno posljedica nekog mentalnog poremećaja," kaže Debra Boyer.
Gospođa Boyer istražuje populaciju koja živi na ulicama američkih gradova već više od dvadeset godina. Predmet njezinih prvih istraživanja bili su makroi i prostitutke, potom narkomani i preprodavači droga. U posljednje vrijeme bavi se beskućnicima. U Seattleu je beskućnicima na raspolaganju više oblika pomoći – najviše kroz prihvatilišta u kojima mogu besplatno živjeti mjesecima, pa čak i godinama. No, mnogi od njih se ubrzo vraćaju na ulicu – Debra Boyer nastoji ustanoviti zašto. Kaže da je ljudima s psihijatrijskim problemima često vrlo teško navići se na dnevni red u socijalnoj ustanovi poput prihvatilišta. Nepovjerljivi su prema osoblju, a i drugim stanarima. Neki od beskućnika su ovisnici o drogama, a drugi pak štićenici sirotišta i ne žele živjeti u socijalnoj ustanovi. Ukratko, život na ulici ponekad se čini sigurnijim nego život u prihvatilištu za beskućnike.
"Život na ulici je za njih predvidljiv. Znaju što im se može dogoditi i na to su spremni. A kada imaju posla sa socijalnim radnicima, osjećaju se nesigurno, jer ne razumiju kako sistem funkcionira," pojašnjava gospođa Boyer.
Primjer je izvjesni Jim koji već dvije godine živi u prihvatilištu za alkoholičare, a beskućnik je od svoje 16. godine. Iako je stanovnicima ovog prihvatilišta dopušteno da piju u svojim sobama, Jim kaže da se isprva u prihvatilištu osjećao vrlo čudno:
"Prvih nekoliko mjeseci stalno sam se ogledavao tko će me s leđa zaskočiti. Tko će me udariti… No, nakon dvije godine, još sam ovdje. Vrlo sam zadovoljan, mnogo su mi pomogli."
Nakon tri pokušaja rehabilitacije, Jim više ne pije, već šest mjeseci. Njegov uspjeh pomaže socijalnim ustanovama u Seattleu da kreiraju programe koji će pomoći beskućnicima. Otkriveno je da je najvažnije ukloniti ih s ulice, dati im stalni smještaj, a potom ih nagovoriti da sudjeluju u programima rehabilitacije ili liječenja. Debra Boyer navodi pomalo paradoksalnu činjenicu da se u Americi broj beskućnika povećava kada su ekonomski trendovi dobri – što je ekonomija jača, na cesti završava više ljudi. 'Što društvo postaje kompleksnije, sve je više marginaliziranih ljudi' - kaže ova antropologinja koja pomaže beskućnicima.