Danas se obilježava 60. godišnjica početka Marshallova plana, hrabrog i velikodušnog projekta Sjedinjenih Država kojem je cilj bio obnova Europe nakon Drugog svjetskog rata. Kako javlja Ivana Kuhar, sudjelovanje u Marshallovom planu bilo je ponuđeno i Sovjetskom Savezu, no Staljin je to odbio tvrdeći da je, navodno, pravi cilj ove ideje podjarmljivanje cijelog kontinenta američkim interesima.
Prije Drugog svjetskog rata, zemlje Zapadne Europe bile su među najnaprednijim i najprosperitetnijim državama svijeta. Međutim, 1945. one su većinom bile u ruševinama. Javna je infrastruktura bila uništena, nacionalne su ekonomije bile potpuno desetkovane, a stanovništvu je prijetila glad. Američki državni tajnik George Marshall je 1947. godine izradio plan prema kojem Amerika pomogla Europi, uz pomoć slobodne trgovine. Europskim je vladama sugerirano da rade na zajedničkom programu obnove, koji će potom Sjedinjene Države pomoći novcem i materijalnim dobrima.
"Strategija je bila da se poveća trgovina, ulaganja i ekonomski rast općenito - pomoću međusobnog povezivanja europskih ekonomija, uz - naravno - povezivanje s ekonomijom Sjedinjenih Država" - kaže Mauro de Lorenzo, znanstvenik koji radi u washingtonskom Institutu American Enterprise. On dodaje da je vlada Sjedinjenih Država na financiranje Marshallovog plana potrošila nešto više od jedan posto svog općeg društvenog proizvoda.
Protivnici Marshallova plana u Sjedinjenim Državama tvrdili su da je projekt preskup te da će štetiti američkoj ekonomiji. Protivljenje Marshallovu planu u Americi je oslabilo tek 1948., nakon što su komunisti državnim pučem osvojili vlast u Čehoslovačkoj.
Angela Stent sa Sveučilišta Georgetown kaže da je glavni politički cilj Marhsallova plana bio zaustaviti uspjehe komunističkih partija, odnosno blokada širenja komunizma na kontinentu: "U Sjedinjenim je Državama postojao strah da će se komunizam dalje širiti. Činjenica da je ekonomska situacija u Europi bila jako loša dovela je do toga da komunizam postane privlačan mnogima. Napredovanje komunizma smatralo se štetnim po europske odnosno zapadne interese, pogotovo na području sigurnosti."
Sjedinjene su Država na početku provedbe Marshallova plana pomoć ponudile i Sovjetskom Savezu, no Staljin ju je odbio. Staljin je komunističkim satelitima u Istočnoj Europi zabranio da sudjeluju u ovom američkom projektu obnove: "Sa sovjetske točke gledišta prihvaćanje Marshallova plana značilo bi da je Sovjetskom Savezu potrebna američka pomoć. Moskva nije željela da se stvori takav dojam. Drugo, da je Sovjetski Savez pristao sudjelovati u Marshallovu planu, njega bi počeli posjećivati predstavnici američke vlade koji bi – tijekom provedbe plana – dobili mnogo realističniju sliku kakvo je u stvari stanje sovjetske ekonomije i društva uopće."
To Moskva očito nije željela te je odbacila Marshallov plan, rekavši da je riječ o američkom planu pokoravanja Europe. Angela Stent o tome kaže: "Komunističke partije u Zapadnoj Europi – pogotovo one najveće, francuska i talijanska – imale su zadatak da organiziraju demonstracije protiv Marshallova plana. Morale su ga ocrniti kao 'imperijalističku zavjeru' kojoj je slabljenje državne suverenosti zemalja Zapadne Europe."
U provedbi Marshallova plana sudjelovalo je 16 država, najveću su američku pomoć dobile Britanija, Francuska i Zapadna Njemačka. Dvije godine nakon početka provedbe plana – manje od pet godina od završetka Drugog svjetskog rata – većina zemalja Zapadne Europe približila se razini ekonomskog razvoja iz predratnog doba, dok je industrijska proizvodnja bila 15 posto veća od predratne. Postignuvši svoje ciljeve, Marshallov je plan prestao 1951. godine.
U desetljećima nakon njegova završetka, često se predlagalo da bi se sličnim inicijativama trebalo pomoći zemljama u razvoju, pogotovo u Africi. No, stručnjaci se većinom slažu da se iskustva iz obnove razmjerno naprednih, zapadnoeuropskih društava teško mogu primijeniti na zemlje koje su nerazvijene ne samo u ekonomskom već i u društvenom i političkom smislu.