Prije gotovo pet godina - 20. ožujka 2003. - američke snage sa saveznicima izvršile su invaziju na Irak kako bi zbacile diktaturu koju je predsjednik Bush optuživao da razvija oružja masovnog uništenja. No, takva oružja nikada nisu bila pronađena. Kako izvješćuje Bill Rodgers, u prvom u seriji izvješća o iračkom ratu, borba protiv pobunjenika nastavlja se iako je prošlogodišnje povećanje broja američkih vojnika pomoglo u snižavanju razine nasilja u Iraku.
To je rat u Iraku – američke postrojbe još uvijek se bore protiv pobunjenika, pet godina nakon invazije. Koalicija, na čelu sa Sjedinjenim Državama, pokrenula je napad na Irak s oko 300 tisuća vojnika, pred zoru 20. ožujka 2003. Cilj je bio svrgavanje diktature Saddama Husseina, koga su Sjedinjene Države i njezini koalicijski partneri optužili za posjedovanje i aktivno razvijanje oružja masovnog uništenja.
U tjednima koji su prethodili invaziji, tadašnji američki državni tajnik Colin Powell izložio je argumente u korist napada na Irak pred Vijećem sigurnosti Ujedinjenih naroda. U svojem izlaganju, on je pokazao zračne snimke navodnih lokacija za proizvodnju kemijskog oružja, kao i pokretnih laboratorija za izradu nervnih bojnih plinova.
Koalicija je uskoro ostvarila glavni cilj invazije – režim Saddama Husseina bio je zbačen, a sam Saddam zarobljen u prosincu 2003, te pogubljen tri godine kasnije, nakon dugog suđenja. No, nikada nisu bila nađena nikakva oružja masovnog uništenja. Do 2004, postalo je jasno da su bilo kakva oružja masovnog uništenja, koje je Saddam Hussein posjedovao, bila uništena tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća.
U međuvremenu, pobuna, koju su isprva pokrenuli uglavnom sunitski borci, sve je više jačala, odnoseći brojne živote američkih vojnika u eksplozijama bombi na cestama i drugim napadima. Irački civili, posebice šijiti, također su bili meta napada u kojima su mnogi ubijeni. Anthony Cordesman, ekspert za vojna pitanja pri Centru za strateške i međunarodne studije, kaže da administracija predsjednika Busha nije bila pripremljena za djelovanje nakon invazije: "Otišli smo u Irak spremni za onakvu vrstu rata koja će zbaciti Saddamov režim i poraziti iračke konvencionalne snage. Gajili smo iluziju da nećemo trebati voditi operacije stabiliziranja zemlje i izgradnje struktura nacije. Nepripremljeni za ono što se dogodilo, mi nismo stvorili nikakve uvjete za stabilnost."
Usprkos slobodnih izbora i stvaranja reprezentativne vlade, nestabilnost se pojačavala. Sve je više civilnih žrtava stradavalo u eksplozijama automobila bombi i drugim napadima, koje su izvodile sunitske i šijitske paravojne skupine. Iza mnogih zločina krila se al-Qaida u Iraku u pokušaju da eskalira sektaško nasilje.
Do 2006. godine, zemlja se našla na rubu građanskog rata. Početkom 2007, predsjednik Bush je naredio slanje daljnjih 30 tisuća vojnika u Irak u pokušaju prigušivanja nasilja. Više vojnika i nova taktika, prema kojoj bi se držala područja iz kojih su bili istjerani pobunjenici, donijeli su izvjesno smirenje Bagdadu i drugim područjima Iraka. Broj smrtnih stradanja iračkih civila pao je za 70 posto u odnosu na prije godinu dana. U nekad ekstremno nasilnoj pokrajini Anbar, američka vojska izvješćuje o manje od 20 incidenata u tjedan dana – u usporedbi s više od 300 koliko ih je bilo u listopadu 2006.
Jedan od razloga smanjenja broja napada je okretanje velikog broja bivših sunitskih boraca protiv al-Qaide i pomaganje američkim snagama u održavanju sigurnosti. Najviši zapovjednik u Iraku, general David Petraeus tvorac je prošlogodišnje nove strategije. No, u nedavnom razgovoru za Glas Amerike, general Petraeus je izrazio oprez u kvalificiranju uspjeha te strategije: "Bez dvojbe možemo reći da je sigurnosni aspekt nove strategije postigao značajan napredak. No, nikako ne bih upotrijebio riječ 'uspjeh' ili 'pobjeda' ili bilo što takvo."
U kasnijem intervjuu listu "Washington Post" general Petraeus je rekao da iračka vlada nije postigla dovoljan napredak u postizanju nacionalne pomirbe i osiguravanju temeljnih javnih usluga. Jedan od glavnih ciljeva povećanja broja američkih vojnika i nove strategije bilo je smanjenje nasilja tako da vlada – kojom dominiraju šijiti – može iskoristiti predah za napredovanje na tim pitanjima.
General Petraeus je Glasu Amerike rekao da mnogo još treba učiniti: "Ništa se ovdje ne postiže lako; teško je ostvariti napredak, teško ga je održati i na njemu nadgrađivati. Mi smo ostvarili izvjestan napredak, namjeravamo na njemu dalje nadgrađivati, cementirati neke od dobitaka jer su oni za sada prilično nategnuti i krhki. Tim dobicima trebaju nacionalni politički potezi pomirbe, razrješavanje nacionalnih političkih problema."
Rat u Iraku sada je drugi po dužini u modernoj američkoj povijesti, s gotovo 4 tisuće poginulih Amerikanaca. Većina američkih građana zaključila je da je rat bio greška. Međutim, predsjednik Bush čvrsto vjeruje suprotno: "Odluka da se zbaci Saddama Husseina bila je dobra odluka u ranom razdoblju mog predsjedničkog mandata; to je prava odluka i sada i bit će zauvijek ispravna odluka."
Predsjednik Bush obećava da će Amerika i dalje stajati uz Irak. No, s daljnjim žrtvama među američkim vojnicima, vjerojatno je da će pritisak za što skorijim okončavanjem rata u Iraku sve više jačati.
