“Okrutnije crte lica nikad nisu bile urezane,” pisao je o Geronimu jedan novinar, 1886. godine. “Nos širok i velik, čelo nisko i naborano, brada puna i snažna, oči kao dva djelića obsidijana iza kojih gori vatra. Ali ono što na njegovom licu prvo zamjećujete, to su njegove usne – tanke, ravne, stisnute, kao da je netko nožem napravio oštar rez preko lica, bez ijedne meke crte.”
I danas, mišljenja su rijetko neutralna kad se riječ povede o Geronimu, zadnjem velikom indijanskom vođi koji se opirao plimi ljudstva koja je, pod geslom Manifest Destiny, nadirala na zapad i za Sjedinjene Države zemlju prisvajala.
Do 1881. godine, plemena Sioux i Cheyenne, koja su porazila Custerovu vojsku kod Little Bighorna, u današnjoj Montani, bila su i sama poražena i pokorena. Crazy Horse, poglavica Oglala Sioux, bio je mrtav, odupirući se uhićenju, stradao je od bajoneta; vođa i vrač Hunkpapa Sioux - Sitting Bull, utamničen u Fort Randallu, Južna Dakota, davao je intervjue novinama. Chief Joseph, poglavica Nez Perce Indijanaca, odustao je od daljnje borbe. Njegovi ljudi, nasilno premješteni s njihove zemlje na području Sjeverozapada, u Oklahomu, umirali su tamo od malarije.
Samo su četiri skupine Chiricahua Apacheja još bile na slobodi, kretale se po svojoj volji, svojom postojbinom, na velikom području današnje Arizone i New Mexica i sjevernih dijelova meksičkih država Sonora i Chihuahua. Chiricahua Apache su imali mnoge velike poglavice - Cochise, Mangas Coloradas, Delgadito, Victorio. Do 1881., sva četvorica bila su mrtva. Ali punih pet godina još, jedan jedini ratnik, karizmatični Geronimo, nastavio je u nemogućem otporu, bez ikakvih izgleda na pobjedu. Na kraju, njegova je skupina brojala samo šesnaest ratnika, dvanaest žena i šestoro djece. Protiv njih krenulo je 5.000 američkih vojnika, jedna četvrtina tadašnje američke vojske, i oko 3.000 meksičkih vojnika. Zbog najdužeg otpora, i protiv takve premoći, Geronimo će i postati najslavniji od svih Apacheja.
Baš kao ni Sitting Bull, tako ni Geronimo nikad nije bio poglavica, već medicine man i ratni vođa. Poglavice su se njemu obraćale za mudre savjete jer Geronimo je imao vizije. Njegovo Apache ime bilo je Goyahkla, u značenju “Onaj koji zijeva;” ime Geronimo poteklo je od Meksikanaca, vjerojatno prema sv. Jerolimu. U jednom okršaju s njima, Geronimo je, s nožem u ruci, trčao prema meksičkim vojnicima kroz kišu njihovih metaka; vidjevši da ga nijedan ne pogađa i vlastite vojnike kako padaju od njegovog noža, počeli su, iz očaja, vikati “Geronimo!”
Goyahkla je rođen 20-ih godina 19. stoljeća, negdje u blizini izvora rijeke Gila, na području današnjeg New Mexica. Neprijateljstva između Apacheja i ne-Indijanaca počela su još dva stoljeća prije njegovog rođenja – sa Španjolcima i Meksikancima, a za njegovih mladih dana krvoprolića su rasla s obje strane strane onoga što će, sredinom 19. stoljeća, postati američko-meksička granica, u sukobima i s Meksikancima i s Anglosima. Anglo-Amerikance, koje su prvi put i vidjeli sredinom 19. stoljeća, Apache su zvali White Eyes, Bijele oči.
G. 1858., meksički su vojnici napali logor Apacheja kraj mjesta Janos, država Chihuahua, i ubili veliki broj žena i djece, među njima Geronimovu majku, mladu suprugu i njihovo troje djece. Ostatak života, Geronimo će mrziti sve Meksikance, ubijati ih kad god je mogao. Guverner Sonore tvrdit će, 1886., da je Geronimo, sa svojih 16 ratnika, za samo pet mjeseci, zaklao 500 do 600 Meksikanaca. Geronimo će se kasnije opet ženiti i imati drugu djecu, ali za gubitak svoje prve obitelji nikad se neće prestati svetiti. Nakon tog napada kraj Janosa, Geronimo će iznenada, od Velikog duha, i dobiti poruku: “Nijedna te puška neće moći ubiti. Izvadit ću svaki metak iz pušaka Meksikanaca, ostat će u njima samo prah, i vodit ću svaku od tvojih strijela.” Od tog dana Geronimo je i vjerovao da ne može poginuti od metka, na tome se i temeljila njegova hrabrost u bitkama.
Kad su, sredinom 19. stoljeća, White Eyes počeli pristizati na područje postojbine Apacheja, Apache su vjerovali da mogu živjeti u miru s uljezima. Ali već desetljeće kasnije, američka je savezna vlada zaključila da je jedino rješenje za “indijansko pitanje” - osnivanje rezervata. Prvi put, Geronima i njegovu skupinu Apacheja priveo je, na rezervat u San Carlosu, Arizona, indijanski agent John Clum, 1877. godine. Tijekom razdoblja od idućih deset godina, Geronimo, sada sam uvjeren da Apache i Bijele oči ne mogu živjeti u miru na istoj zemlji, naizmjenično igra uloge “okrutnog odmetnika” i privilegiranog ratnog zarobljenika (privilegiranog utoliko što je njemu i njegovim ljudima bilo dopušteno napuštati rezervat, zbog lova).
Nakon četiri godine, međutim, Geronimo, sa svojima, bježi s prvog rezervata, napada i ubija White Eyes koji su naseljavali Arizonu, uglavnom da bi se domogao hrane, konja, streljiva. On sam nije znao rukovati vatrenim oružjem (iako je pušku uza se nosio), ali svoje je ratnike dobro naoružao, najsuvremenijim oružjem koje je postojalo. Američka vojska za njim uporno traga, ali, kako je to rekao jedan od časnika – hvatati Apacheja, standardnim taktikama, isto je što i loviti jelena s punim orkestrom limenih glazbala.
Ipak, g. 1883, Geronimo se predaje, na nagovor generala Georgea Crooka i, rukujući se s njim, izriče one slavne riječi: “Činite sa mnom što želite. Predajem se. Nekad sam bio kao vjetar. Sad se predajem i to je sve.” Godinu dana kasnije ipak opet bježi s rezervata. G. 1886., tašti i hvalisavi general Nelson Miles, s predsjedničkim aspiracijama, pregovara konačnu i beuzvjetnu predaju Geronima. Geronimo, međutim, ne shvaća značenje riječi “bezuvjetna,” Miles ga vara i zajedno s drugim Apachejima, šalje u egzil, u zatvor u Floridi. Tamo, a pet godina kasnije, i u Fort Sillu, u Oklahomi, kamo su opet nasilno bili premješteni, Geronimo zarađuje prodajom svojih fotografija i izradom luka i strijelica, sa svojim imenom na njima. “Izlažu” ga, kao najvrijedniju atrakciju, na Trans-Misssissippi i Međunarodnoj izložbi u Omahi, Panameričkoj izložbi u Buffalu i, g. 1904., na Svjetskoj izložbi u St. Louisu.
Geronimo i general Miles susrest će se još jednom, g. 1898., na onoj izložbi u Omahi. Geronimo će Milesu reći: “Dvanaest godina sam već daleko od Arizone. Žirevi i pinjoni, prepelice i divlji purani, divovski kaktusi i palo verdes stabla… svi se pitaju gdje sam nestao, nedostajem im.” Miles je odgovorio: “Vrlo lijepa misao, vrlo poetično. Žirevi i pinjoni, preprelice i divlji purani, divovski kaktusi i palo verde stabla… svi će oni morati dalje kako god znaju i umiju – bez tebe.”
Jedne zimske noći, g. 1909., jašući kući iz mjesta Lawton, u Oklahomi, Geronimo je pao s konja. Našli su ga ujutro, kraj puta. Imao je 85 godina; umro je, od upale pluća, četiri dana nakon toga. Četiri godine ranije, Geronimo se obratio i predsjedniku Theodoreu Rooseveltu, s molbom da njemu i njegovim ljudima – Chiricahua Apachejima - dopusti povratak u Arizonu: “Tamo je moja zemlja, moj dom, dom mojih očeva. Želim se vratiti u njega, svoje zadnje dane tamo provesti i umrijeti u onim planinama. Kad biste mi to omogućili, možda bih umro u miru, znajući da su se i moji ljudi vratili na svoju zemlju.”
Roosevelt je molbu odbio, pravdajući svoju odluku antagonizmom koji je u Arizoni vladao prema Apache narodu. G. 1913., nakon što su u zatvorima, u Floridi, Alabami i Oklahomi, zbog njihovog i Geronimovog nepopustljivog otpora, proveli gotovo 30 godina, skupina od 265 Chiricahua Apache muškaraca, žena i djece bila je puštena na slobodu. Jedan dio se naselio na rezervatu Mescalero Apacheja, u New Mexicu, neki su ostali u Oklahomi. Na te dvije lokacije, njihovi potomci i danas žive.
Predaja zadnjeg indijanskog vođe, Geronima, kroz sporazume, dogovore, lažna obećanja, trajala je duže nego predaja britanskog generala Johna Burgoynea i kapitulacija britanske vojske kod Saratoge, 1777. godine, ili predaja generala Roberta E. Leeja, zapovjednika vojske Juga, kod Appomattoxa, 1865., na kraju američkog građanskog rata.