Sedam godina nakon što je na čelu države naslijedio svog oca, sirijski predsjednik Bashar al-Assad odlučio se na kratki eksperiment s političkom otvorenošću - no nakon toga ubrzo je dao uhititi većinu prodemokratskih aktivista i boraca za građanska prava. Sada, na početku svog drugog sedmogodišnjeg mandata, Bashar al-Assad nije, kako se čini, spreman provesti reforme.
Kratko reformsko razdoblje 2001. godine – nazvano 'sirijskim proljećem' – otvorilo je vrata političkoj oporbi i slobodnijem dijalogu na javnoj sceni. No, razmjer političkog angažmana zabrinuo je vladajuću elitu i predsjednika Bashara al-Assada, kaže Joshua Landis iz Centra za mirovne studije na Sveučilištu Oklahome.
"To se događalo u prvoj godini vladavine Bashara al-Assada. On je, naime, na početku rekao da želi čuti kritiku, da ga zanima dijalog. I ljudi su se počeli organizirati, počeli su javno govoriti – što međutim nije dugo potrajalo. Poduzete su vrlo oštre represivne mjere, a tadašnji dopredsjednik države rekao je da 'neće dopustiti da Sirija postane kao Alžir', te da se reforme moraju stopirati."
Mnogi demokratski aktivisti osuđeni su na duge kazne zatvora. Krivilo ih se za širok spektar kaznenih djela – od vrijeđanja predsjednika, slabljenja nacionalne sloge pa do članstva u tajnim organizacijama. Prije dvije godine dogodio se novi val uhićenja – nakon što su sirijski i libanonski intelektualci objavili zajednički dokument koji poziva na uvođenje demokracije i 'normalne odnose' između dvije zemlje. Joshua Landis kaže da je sirijska oporba smatrala da ima šansu da nešto učini nakon što je istraga Ujedinjenih naroda ustanovila da je sirijski državni vrh bio umiješan u organizaciju atentata na libanonskog premijera Rafika Haririja, 2005. godine.
"Svjetovna oporba pokušala se udružiti sa islamistima i Kurdima – to su u Siriji tri glavne oporbene struje. Taj je pokušaj završio s takozvanom 'Deklaracijom iz Damaska', u proljeće 2005. No, u opozicijskom je frontu bilo dosta pukotina. Režim je već na početku uhitio neke glavne ljude oporbe, i već je krajem te godine postalo jasno da je režim prejak. Oporba se počela raspadati."
Ovi su događaji uništili nade da bi Bashaar al-Assad Siriju ipak mogao povesti u novom smjeru, drugačijem od smjera njegova oca. Najib Ghadbian predaje političke znanosti na Sveučilištu Arkansas, a član je jedne od sirijskih oporbenih grupa. On tvrdi da je mlađi Assad prvotno želio promijeniti stil vladanja u Siriji, no ubrzo se predomislio.
"Bio sam među onima koji su se nadali da će taj mladi čovjek, obrazovan na Zapadu, početi s reformama, nakon dvadeset godina stagnacije u politici i ekonomiji. Međutim, pred njim se otvorila klasična dilema svih diktatora. Bio je svjestan daće režim preživjeti jedino ako se reformira, no također je znao da bi svaka dublja reforma oslabila njegovu osobnu moć. I tako je na kraju odlučio da nastavi po starom, kao i njegov otac. Svaki se reformski korak odgađa za budućnost."
Većina se analitičara slaže da je sirijska oporba preslaba da bi režimu predstavljala ozbiljniji izazov. Kako kaže Ellen Lust-Okar sa sveučilišta Yale, to važi i za oporbene grupe u samoj Siriji, kao i za one koje djeluju u inozemstvu.
"Grupe u inozemstvu su prilično neefikasne. Mislim da nemaju mnogo podrške u samoj Siriji. Čak niti među Sirijcima vani nemaju velik utjecaj. Smatra se da su te grupe nečije tuđe oruđe, da njihova djelatnost nema veze s interesima naroda u Siriji."
Sirijsko čelništvo u ovom se trenutku ne plaši oporbe – tvrde analitičari. Nakon što je konsolidirao svoju vlast, Bashar al-Assad se sada prvenstveno bavi oživljavanjem ekonomije te regionalnim problemima poput Libanona i Iraka. Upravo te probleme sirijski predsjednik navodi kao razloge za odgađanje demokratskih reformi – kaže Radwan Ziadeh s washingtonskog Instituta za mir.
David Lesch, profesor povijesti Srednjeg istoka na sveučilištu Trinity u San Antoniju u Teksasu, kaže međutim da su Sirijci sretni što je stanje u njihovoj zemlji – za razliku od Libanona i Iraka – stabilno.
"Većina ljudi u Siriji, čak i za vrijeme režima njegova oca, pomirena je s činjenicom da se za političku stabilnost trebaju žrtvovati neke osobne slobode. Sada je to još više izraženo zbog situacije u susjedstvu – u Iraku i Libanonu. Na izvjestan način, osjeća se i zahvalnost javnosti prema predsjedniku, koji je održao zemlju ujedinjenom, u inače vrlo nestabilnoj regiji."
Zbog toga se čelnici sirijske oporbe zalažu za mirne promjene, iako one – slaže se većina analitičara – nisu vrlo izvjesne. U oporbenim se krugovima čuju mišljenja da sirijski vrh možda želi slijediti put Kine, koja je liberalizirala ekonomiju, ali politička vrhuška i dalje čvrsto drži vlast u rukama. Drugi se pak nadaju da će u budućnosti ipak doći do rascjepa u sirijskom političkom vrhu – na reformiste i čvrstorukaše – što bi možda otvorilo vrata demokratizaciji.
