Ken Burns u sebi gaji strast za prenosenje stvarnih prica, o stvarnim ljudima. Takva je i njegova najnovija mini-serija, nedavno prikazana na PBS-u, neprofitnoj TV-mrezi, serija o drugom svjetskom ratu, pod jednostavnim naslovom The War, Rat.
"Nasa je namjera bila udaljiti se od statistika, koje nam govore da je gotovo 60 milijuna ljudi izgubilo zivote, i pokusati pricu ispricati na jednoj drugoj razini, prisnijoj, ljudskijoj, razini na kojoj postajemo svijesni da su svi ti ljudi majku imali. "
Burns je, kako sam kaze, projekt i zapoceo iz vlastite, osobne perspektive. Njegov otac sluzio je u americkoj vojsci, borio se na evropskim ratistima. Burns je pricu i htio ispricati iz ocevog ugla – iz perspektive jednog obicnog vojnika – za koji on kaze da je doista i jedini nacin, jedini pravi nacin, za kazivanje istinite price o ratu.
"Price koju je moguce sazeti u nekoliko deklarativnih recenica – Bilo me je strah. Bilo mi je hladno. Bilo mi je vruce. Nisam bio siguran da su nasi casnici znali sto rade. Bili smo bez prave i adekvatne opreme. Vidio sam uzase. Pocinio sam i sam neke strahote. Izgubio sam dobre i drage prijatelje."
Burns izrazava nadu da ce njegov dokumentarac razbiti neke, kako on vjeruje, krive opise i poluistine o ratu, prenesene nekim drugim dokumnetarcima koji su naglasak drzali, kaze on, na spektakularnijim aspektima rata.
"Nacisti su uvijek sjajna zla meta, ali to cesto metastazira u neku vrstu divljenja za njihove rane vojne uspjehe i superiorno oruzje. To nas udaljava od onoga sto se u ratu doista zbivalo, a to je da su ljudi ginuli, mnogi ljudi. Nas zanimaju ti nevjerojatno egzistencijalni trenuci bitke, ne neko slavno ime koje nije bilo ni blizu akcije, ne neki politicar koji je bio daleko od ratista, ne strategija i taktika koja je ljudski zivot svodila na strijelice i crte na ratnim kartama, ne niti nacisti koji su, na koncu, bili samo neprijatelji. Ne, ono sto nas zanima to je jedna ljudskija, osobnija prica."
To je, vec tri desetljeca, i Burnsova osobna misija koja je njemu, njegovom bratu i njegovoj supruzi, kao i drugima koji s Burnsom rade, donijela mnoga priznanja i nagrade za njihove dokumentarne filmove, do sada blizu 20 dokumentaraca.
Njegova tehnika snimanja dokumentarnog filma, poznata kao Ken Burns Effect, sluzi se kamerom na poseban nacin – ozivljava stare, arhivske slike i foto-zapise. Njegova se tehnika sastoji od polaganog zumiranja na ono sto ga na fotografiji zanima, a potom “paniranja” s jednog predmeta na drugi.
Zumiranjem i “paniranjem,” pisao je jedan filmski analiticar, on simulira pokret, osjecaj pokreta, sto gledatelja vizualno animira. Burnsov pristup pravljenju dokumentarca sastoji se od koristenja starih fotografija, umjetnickih djela, filma i glazbe, autenticnih zvucnih efekata, s naracijom koja je autoritativna, ali uzdrzana i nenametljiva. Burnsov je opus iscrpan i enciklopedijskog opsega. Najbolji je primjer njegova serija o americkom gradjanskom ratu, koja je s ogromnim uspjehom bila prikazana na PBS-u.
Za tu je jedanaestsatnu mini-seriju trebalo vise vremena nego za gradjanski rat koji je trajao cetiri godine, od 1861. do 1865. godine. Burns je na seriji radio pet i pol godina, snimio 16 tisuca fotografija iz nekih 160 arhivskih zbirki, na raznim mjestima. U konacnoj je verziji koristio tri tisuce fotografija. Burnsova serija o gradjanskom ratu bila je najgledaniji program u povijesti PBS-a. Pratilo ju je gotovo 40 milijuna Amerikanaca.
Vrlo rado gledani bili su i njegovi dokumentarci o baseballu, o jazzu, o povijesti i istrazivanju americkog Sjeverozapada, a i filmska biografija treceg americkog predsjednika – Thomasa Jeffersona. Takodjer, film o sufrazetkinjama 19. stoljeca. Njegov prvi, medjutim, dugometrazni dokumetarac, prikazan na PBS-u pocetkom 80-ih godina, nije bio o ljudima, vec o arhitekturi, konkretno – arhitekturi Brooklyn Bridgea.
U Brooklynu Burns je i rodjen i kao srednjoskolac od oca je dobio na dar filmsku kameru kako bi mogao napraviti jedan dokumentarni projekt, za skolu. Kasnije ce i studirati film na Hampshire College, u Amherstu, u Massachusettsu, i po dobijanju diplome, 1975. godine, s prijateljima formirati vlastitu filmsku kompaniju, svoju Florentine Films kompaniju.
Odmah se dao na pravljenje dokumentaraca koji su se temeljili na povijesti Sjedinjenih Drzava. Danas, on povijest stvara time sto, gotovo jednorucno, ozivljava interes Amerikanaca za njihovom prosloscu. Koristeci svoje posebne tehnike, Ken Burns govori Americi istinu o ulozi pravih, stvarnih ljudi u njenoj povijesti.