“Čudan si… ali sviđas mi se,” kaže Jamesu Deanu Elizabeth Taylor, u filmu Div, Georgea Stevensa, filmu u kojemu će Dean odmumljati svoju ulogu nesuvislog Jetta Rinka. Ni u jednoj ulozi Dean nije glumio ništa više osim sebe samoga. Elia Kazan, njegov redatelj u filmu Istočno od raja, reći će za Deana: “Bio je ograničeni glumac i užasno neurotičan mladić. Imao je ono poetično lice – divno, puno boli i tuge. Raditi s njim bilo je isto kao i raditi s odanom Lassie. Morao sam mu ili bukvicu držati ili ga terorizirati, ili mu luđački laskati, po ramenu tapšati, ili ga nogom odostraga udariti. Bio je instinktivan i tup, nikad se nisam mogao oteti utisku da je u njemu, unutra, neki bogalj. Nije on bio kao Brando makar su ga često s njim uspoređivali, nije tu bilo nikakve sličnosti.”
Ali mogao je Dean, kad je htio, šarmirati, s djecom i životinjama nježan biti; češće je, ipak, bio osoran, povučen i pun gnjeva; posjedovao je izvjestan magnetizam, ali nije bio klasična ljepota; njegova seksualnost, iako bjelodana, bila je neodređena, dvosmislena; nije sklapao nikakve duboke ili trajne ljudske veze nego je kao nemirni usamljenik proveo veći dio svog kratkog života. Prekratkog da bi nam u sjećanje ostavio puno toga; možda baš zato tako uporno i ostaje u našim sjećanjima. Prerastao je i odavno prešao sve granice spola, društvene klase ako već ne i rase.
Njegova legenda počiva na samo tri filma, sva tri snimljena tijekom 1954. i 1955. godine, za samo 18 mjeseci. Za mnoge Dean i ostaje oličenje tih uloga – Cala Traska iz Kazanove verzije romana Johna Steinbecka Istočno od raja; Jima Starka, iz Buntovnika bez razloga, Nicholasa Raya; i iz filma Div – Jetta Rinka. U tom filmu, Dean stari do pedesetgodišnjaka.
U stvarnom životu, nije uspio napuniti niti 25 godina, nikad nije imao prilike uživati u slavi koju je stekao tim filmovima. Simbol buntovne američke mladeži pedesetih godina 20. stoljeća, neki kažu i homoseksualnog angsta, James Dean (punim imenom James Byron Dean, prema engleskom pjesniku romantizma) potekao je iz ruralne Indijane i u Indijani, na farmi i u domaćoj atmosferi, u ujakovoj obitelji, proveo dobar dio svog djetinjstva i adolescencije. Prvi put je napustio Indijanu kad su mu bile četiri godine, s roditeljima je preselio u Kaliforniju. Kad je imao samo devet godina umire mu majka, od raka, i to ostaje najveća trauma njegovog kratkog života i glavni razlog. Produbljena svakako činjenicom da ga otac, tako maloga, šalje natrag u Indijanu, kao pratnju lijesu mrtve majke, a onda odmah i on Deana napušta. Dječaku nedostaju i otac i majka, naročito majka, s kojom je vrlo blizak bio, iako mu ujak i ujna, kvekeri, pružaju idilični život u malom mjestu, s puno ljubavi.
U knjizi Buntovnik, Život i legenda Jamesa Deana (1996), autor Donald Spoto piše: “Jimmy je bio duboko podijeljena ličnost, rastrgan između optimizma i depresije, između želje da voli i vjeruje i odbijanja da se ikada ikome potpuno povjeri i predaje. Sve je to nedvojbeno poteklo od činjenice da je sa devet godina izgubio, u biti, oba roditelja.” Sve je to i uvjerljivo objašnjenje za Deanovo vječno i bolno nastojanje da bude prihvaćen od onih u njegovoj neposrednoj blizini, da zadobije afirmaciju i puno šire publike.
Godine 1950., Dean se vraća u Kaliforniju, da bi pohađao koledž, ali više od koledža, i kazališta, privlači ga televizija, gdje i nastupa, u manjim i većim ulogama, u nekoliko produkcija. Glumu studira u New Yorku, kod Leeja Strasberga, čija metoda glumce i tjera da “nastane” svoje likove, da između lika i sebe brišu granice. Dean tu i razvija onaj svoj sjetni, potišteni, mračni stil koji će postati njegova zaštitna marka. Dean se kamere plaši, povlači se pred njom, brada dolje, oči stisnute, škilje, pogled skeptičan, preziran, ruke duboko nabijene u džepove. Ono što nije uspio naučiti u slavnom Strasbergovom studiju, dobio je pažljivim promatranjem i “snimanjem” drugih, Dean je imao puno imitatorskog talenta.
Da bi shvatili što je to od njega učinilo kultnu ličnost 20. stoljeća dovoljno ga je vidjeti u filmu Buntovnik bez razloga – James Dean savršeno, zapravo, portretira Jima Starka, tjeskobnog mladog čovjeka u potrazi za istinama. Svoju ranjivost i bespomoćnost vješto skriva iza svog bravada, iza prkosnog ponašanja. U stvarnom životu, James Dean je volio koketirati s opasnostima. Njegova opčinjenost brzinama, brzim sportskim automobilima, njegove je redatelje do očaja dovodila. Kad čovjek jednom svlada strah, više se ničega ne boji, govorio je Dean.
Tridesetog rujna 1955. godine, samo tri dana po završetku snimanja filma Div - samo dva tjedna po završetku snimanja reklamnog spota, za National Highway Committee, o sigurnosti na cestama – Dean je sjeo u svoj novi novcati Porsche Spyder 550 (Little Bastard) i krenuo na utrku u Salinasu. U 3:30 poslijepodne, policija ga je zaustavila kraj Bakersfielda, i kaznila zbog prebrze vožnje. Dva sata i 15 minuta kasnije, na križanju kalifornijskih puteva US Highway 466 i California State Route 41, istočno od Paso Roblesa, naletio je, brzinom od negdje između 120 i 160 kilometara na sat, na drugo vozilo, na jedan Ford, za čijim je volanom bio neki student. Student je preživio, vozač Porschea, sa 24 godine i sâm jedva više od dječaka, nije, preminuo je trenutno.
Buntovnik bez razloga počeo je s prikazivanjem četiri tjedna nakon nesreće. Studijski boss Jack Warner cinično je rekao – nitko neće doći gledati mrtvaca. Ali došli su… i ne prestaju. Tinejdžerima diljem svijeta, James Dean ostaje idol, ikona. Utro je put tolikim drugim buntovnicima od Elvisa Presleyja do…. Boba Dylana. Među glumcima – model koji istovremeno oponašanju prkosi i na oponašanje izaziva. I za Istočno od raja (1955) i za Diva (1556) James Dean je bio posthumno nominiran za Oscara.
Kad su se njegovi obožavatelji sjatili na mjesto nesreće, u nadi da će se domoći djelića metala Deanovog automobila, oplakivali su smrt svog idola, ali bili i na izvjestan način zadovoljni, osjetili olakšanje, što ih Dean nije izdao, što nije poživio do zrelih, starih godina. “Time što je mlad umro,” rekao je davno jedan od kritičara, “James Dean je sebe u jantaru za vječnost sačuvao, Peter Pan u trapericama, na njemu crvena vjetrovka.” James Dean se na sceni pojavio u trenutku kad su Sjedinjene Države bile na pragu nekih velikih, i nekih traumatičnih, društvenih promjena. Mladi, tako dugo držani u šahu od strane obitelji i društvenih normi, upravo su se počeli tih okova oslobađati, naročito oni koji su pripadali srednjoj klasi. James Dean, u filmu Istočno od raja, bio je ono što su oni tražili.
“Ta njegova uloga, način na koji ju je odigrao,” piše Donald Spoto, “odredila je novi imidž za mladog middle-class lonera, prkosno pogrbljenoga, malodušnog pogleda. Njegovo oklijevanje, prezanje, sustajanje, mumljanje, njegova nesigurno artikulirana potreba za ljubavlju, kanonizirali su novu karakteristiku svetosti – biti neshvaćen od društva. Njegova ranjivost, njegova očajnička potreba ‘da pripada, da ima jedan dan bez konfuzije i srama’ pogodile su žicu diljem Amerike… Tu, pred njima, bio je simbol generacije, momak koji nije znao tko je i što je, koji nije znao pravo od krivoga, koji nije znao kamo ide.
Prijemčiv na laskanje, a u strahu da neće biti prihvaćen, on je pun bunta ne protiv roditelja ili zakona, već protiv neke vrste univerzalne životne situacije…” I ovog 30. rujna, na groblje u Fairmountu, u Indijani, gdje je pokopan, došli su sa svih strana svijeta iako su od Deanove smrti prošle već 52 godine. Čak i oni rođeni nekoliko desetljeća kasnije s Jamesom Deanom se identificiraju, s njim uspostavljaju vezu. Ona možda nije najzdravija od svih veza, ali je stvarna. Što objašnjava zašto Dean vječno ostaje s nama.