Country-blues i folk gitaristica Marjorie Thompson, iz Providencea, savezna država Rhode Island, upravo je izdala svoj peti album. Gitaru je, po prvi put, u ruke uzela još 60-ih godina, u dobi od 10 godina, ali zbog nekih njenih drugih interesa i prioriteta, gitara je u zapećku sjedila gotovo četiri desetljeća. Marjorie joj se vratila tek prije osam godina i za to se kratko vrijeme razvila u izvanrednu finger-style gitaristicu i kantautoricu, ali nije to sve što u priči o Marjorie Thompson impresionira.
Na albumu Right By Me, trinaest je pjesama, jedanaest je Marjorie sama skladala, ona je i autorica tekstova.
Right by Me, piše Marjorie za omot albuma, “kolekcija je pjesama inspiriranih tradicionalnim country-bluesom i suvremenim folkom, odjek nekih mojih osjećaja i nekih razmišljanja, neke su šaljivog, druge smrtno ozbiljnog karaktera.”
Ona pod naslovom Don’t Look Back mračna je, noir priča o ubojstvu; America the New oštar je politički komentar, ali i odraz dubokog patriotizma; religija je u srži one pod naslovom Come to the River (spas je u nama samima!); pjesme o strahu i tjeskobi, gubitku, ljubavi, požudi… drugim riječima, Marjoriena percepcija svijeta oko nje, ali i njenog vlastitog života unutar tog svijeta, sve pjesme ispričane s puno originalnosti, duhovitosti, ponekad i ironičnog humora, sve dodatno obogaćuje Marjoriena izvanredna finger-style akustična gitara.
No, glazba nije njen jedini interes, njena jedina karijera. Marjorie Thompson je profesorica biologije na sveučilištu Brown, na kojemu je i sama diplomirala, g. 1974., i doktorirala, 1979. godine. Na Brownu je i prodekanica za dodiplomsku nastavu iz biologije. Mnoge je godine, kaže, posvetila građenju svoje znanstvene karijere, ali i umjetničke - izrađuje poseban i vrlo zanimljiv, “biološki korektan”, nakit na koji su je i inspirirale “biološke forme.” Marjorie Thompson je i majka sedmero djece!
U New Yorku rođena, Marjorie je rano izrazila želju da uči svirati na glasoviru, ali obiteljski stan u Brooklynu, prvo, a onda i u Queensu, bio je premali za glasovir i majka joj je, na koncu, kupila gitaru, “utješna nagrada,” gitara je bila kupljena u robnoj kući, za 16 dolara. Bilo je to sredinom 60-ih godina, folk-scena u New Yorku bila je vrlo živa, a i Beatlesi su se pojavili pa gitara, priznaje Marjorie, i nije bila tako loša ideja. Majka joj je našla i učiteljicu, jednu mladu djevojku koja je stalno u Greenwich Village išla, jako je folk volila i tim je pjesmama i Marjorie učila. “Nisam ni imala izbora,” kaže Marjorie, “hoće li biti klasična ili nešto drugo, bilo je to što je bilo, ali meni se i sviđalo, dobro mi je zvučalo.”
Tako je počelo i nastavilo intenzivno nekoliko godina, a onda se u njoj, kad joj je bilo petnaest, rodila i strast za biologiju, došao je red i na koledž, slijedio studij biologije, a poslije se počeli postavljati i zahtjevi “stvarnog života.” U svemu tome prošlo je nekoliko desetljeća…
“A onda se glazba vratila. Nije ona nikad potpuno nestala, ali 1999., kad sam otišla u glazbeni kamp u Ohiju, ona je opet u prvi plan izbila. Zadnjih 40 godina, drugim sam stvarima u životu davala prioriteta, ali s uhodanom sveučilišnom i znanstvenom karijerom i uglavnom odraslom djecom [najstarije je 27, najmlađe 13 godina staro, troje je već koledž završilo], mogla sam se vratiti glazbi. Da sam se svemu, od početka, posvećivala jednako, eksplodirala bi, sigurno, jer nemoguće je sve raditi stopostotno. I sada je teško, ne mogu reći da nije, ali ipak ide dosta glatko, kao dobro podmazana mašina.”
Kamp o kojemu Marjorie govori gitaristički je kamp koji legendarni Jorma Kaukonen (Jefferson Airplane, Hot Tuna), sa suprugom Vanessom, vodi na svom ranču, u jugoistočnom Ohiju. Uvrštavanjem jedne njegove pjesme – Watch the North Wind Rise – na svoj najnoviji album, Marjorie, na neki način, vraća dug svome mentoru.
Prije osam godina, naime, Marjorie je, u časopisu Acoustic Guitar, vidjela oglas – Fur Peace Ranch Guitar Camp nudi vikend-radionice iz gitare. Instruktori – glavom i bradom Jorma Kaukonen, njegov Hot Tuna partner Jack Cassady i drugi majstori na gitari… Marjorie nije mogla svojim očima vjerovati. Brže-bolje, ipak, ispisala je ček, poslala ga, i u kolovozu 1999. stigla u kamp, po prvi puta...
“Bila sam užasno preplašena. Tu je bio Jorma, moj idol… gotovo 30 godina, potpuno mi se oduzeo dar govora, a bilo je u skupini, mislim, još i devet drugih muškaraca. Mislila sam da ću umrijeti kad se Jorma meni prvo obratio i rekao: Sviraj nešto. Odgovorila sam – neću ja, zašto ne počnete s drugog kraja? Kad je, na koncu, ipak red došao na mene, odsvirala sam mu jednu Davea van Ronka – Green Rocky Road, i Jorma je rekao: Oh, kako dugo to nisam čuo, barem 30 godina. Zamislite, Jorma je, u mojoj svirci, pjesmu prepoznao! Što sam bila uzbuđena, rekla sam sama sebi,” dodaje kroz smijeh Marjorie, “dobro si odabrala.”
Led je bio probijen. Otada, nakon te prve trodnevne radionice, kaže Marjorie, gitare jednostavno nikad dosta. Na Jormin ranč, u gitaristički kamp, Marjorie se, tijekom te prve godine, vraćala šest puta; po tome je, među svim drugim, brojnim Jorminim učenicima, jedinstvena. Za sebe i kaže da je cijelog života, zapravo, nešto poput “profesionalnog studenta.”
Jormina “bivša učenica,” Marjorie je, u njegovom gitarističkom kampu, danas – njegova asistentica, druge nadobudne gitariste podučava. U životu Marjorie Thompson – još jedna karijera! “Potpuno neočekivano! Jedan mi je prijatelj, vrlo dobar gitarist, rekao 2003: Bit ćeš instruktor u kampu, jednog dana. Rekla sam mu da je sišao s uma.”
Marjorie održava oko 80 nastupa godišnje, uglavnom na istoku Sjedinjenih Država, ali nastupila je i u Njemačkoj, na Musikmesse, međunarodnom glazbenom festivalu u Frankfurtu, dva puta (jedna od njenih gitara je i Gottschall Funnelbody flattop, Petera Gottschalla, iz Uttenweilera, a njenoj maloj ruci i sitnom stasu najviše odgovara i Custom Lizardeye Orchestra Model, Frana LaMalve, iz Massachusettsa), te u Italiji, na međunarodnom gitarističkom festivalu u Sarzani. Upravo priprema turneju po Velikoj Britaniji. Marjorie sama bukira svoje koncerte, sama je svoj producent, sama svoj web site uređuje - http://www.marjoriethompson.com, sama svoje albume prodaje (svih pet snimila je u samo osam godina!), a treba odvojiti i dosta vremena za kreativnu stranu posla, za skladanje, pisanje… “Volim sve uzde držati u svojim rukama!”
Napredak koji je na gitari ostvarila, od onog prvog posjeta Jorminom ranču, 1999., za nju je, sama priznaje, veliko otkriće, ali nešto drugo je za nju samu bilo još veće iznenađenje…
“Pisanje pjesama, to je za mene bilo pravo otkriće. Ne bi bilo ni nastupa ni turneja ni albuma… bez originalnog materijala. Jer, znate, puno je onih koji na gitari znaju dobro svirati, ali skladanje i pisanje vlastitih pjesama, aranžmana, originalan, dakle, moj vlastiti materijal, eh, to me već na jedno drugo mjesto stavlja. A nisam nikad znala da mogu napisati pjesmu… pisala sam poeziju, ali to nije isto. Kad pjesmu pišete, morate je i aranžirati, zanimljivu instrumentaciju napraviti, morala sam, stoga, poraditi i na svojim vještinama na gitari, da mogu ponuditi zanimljivi i osebujni zvuk, nešto što će ljudima biti privlačno za slušanje, ne možete stalno isto ponavljati. Jednom kad je krenulo, bilo je divno, jer volim s riječima raditi, volim pisati. Cijelo iskustvo bilo je i vrlo korisno za moje sviranje na gitari, odlična lekcija, bitno je proširila moje poznavanje gitare, bila je to dobit koju nisam očekivala.”
Prva pjesma koju je ikada napisala, u srpnju 2001. godine, bila je ona pod naslovom Dead or Alive Blues. Marjorie ju je konačno uvrstila na svoj peti album, Right By Me. Druge su brzo dolazile… Danas, Marjorie ima katalog od oko stotinu vlastitih pjesama. Njen je stil muziciranja na gitari Piedmont country blues. Uz već spomenute Jormu Kaukonena i Davea van Ronka, neki od uzora su joj i Mississippi John Hurt i Rev. Gary Davis. Ali ne pokušava, kaže, ni instrumentalno ni vokalno zvučati kao netko drugi, ne želi nikada, naglašava, pretenciozno ili drsko zvučati. Pjevanje je učila, davno, i to operno pjevanje, pjevala na talijanskom, njemačkom, bilo je vrlo zanimljivo i zabavno, kaže. Ali glazbi kojom se sada bavi, takav glas ne odgovara, trebalo je naći jedan drugi, ali ne pokušavati, pri tome, zvučati kao netko drugi. Marjorie kaže da to i nije bilo tako teško. “Ostajem unutar razumnog raspona vokala, ne volim cifrati, netko će reći da nisam spremna riskirati, ali meni ovako odgovara, ne želim pompozno zvučati.”
Isto kaže i za sviranje na gitari. “Imam uzore, učila sam stil od njih, sigurna sam da u mojoj svirci ima elemanata drugih, ali ne imitiram nikoga, moram svirati na način koji je prirodan meni, to čak i ne činim svijesno, ne intelektualiziram previše.”
Glazbenu karijeru Marjorie ne njeguje zato da bi imala od čega živjeti, njeguje je zbog umjetnosti i da nju onda može s drugima dijeliti. Ne pada joj na pamet još napustiti njenu sveučilišnu i znanstvenu karijeru. “Obožavam taj posao, obožavam sa studentima raditi. Čak i kad sam na turnejama, u kontaktu sam s njima, odgovaram na sva pitanja, zahvaljujući današnjim elektronskim komunikacijama. Što oni misle o mojoj glazbenoj karijeri? Kad saznaju o njoj, reakcije su pozitivne, jer shvaćaju da je moguće odrasti i biti višedimenzionalna osoba i da je moguće briljirati na više različitih područja. Kad vide da ja mogu biti i majka i imati tri pune karijere, misle da je to vrlo cool, da to mogu i oni ako tako požele.”
Sa svojom djecom, dodaje Marjorie, imala je isto veliku sreću. Zdravi, pametni, svestrano obrazovani, nezavisni, ali svi jednako snose odgovornosti u kući, svi navikli na to da mama uvijek dolazi s novim projektima i idejama i inicijativama i da stalno nekamo odlazi – na fakultet, u Ohio, u kamp Jorme Kuakonena, ili na neki od vlastitih nastupa. Bez muževljeve pomoći, ništa, međutim, ne bi bilo moguće od svega toga, naglašava ona. Inače, svi u kući sviraju – nekoliko gitarista, jedan basist, jedan na banju svira, par pjeva, ali nisu, priznaje Marjorie, nikakvi von Trappovi, nikad se zajedno ne svira.
Marjorie se nada da će svoju glazbenu karijeru, uz puno održavanje drugih, moći nastaviti, da će je moći, zapravo, proširiti, dovesti na jednu drugu, višu razinu umjetnosti.
Probiti se na scenu nije bilo nimalo lako, iz više razloga – sramežljivost i trema, oštra konkurencija, jer mnogi su puno mlađi od nje i, za razliku od nje, još uvijek bez ikakvih drugih obaveza. Trudi se, kaže, ne misliti na to da je puno starija, ali to jest činjenica. To što je postigla u glazbi, svojoj trećoj karijeri, potkraj četvrtog desetljeća svog života, ona pripisuje upornosti, svojoj unutrašnjoj snazi i – strasti. Svaku je gažu, kaže, dobila uporno se boreći. Drugima poručuje:
“Ako imate dovoljno sreće u sebi prepoznati strast, to je prvi korak ka uspjehu. Onda, ako želite ostvariti svoj san, treba imati hrabrosti slijediti dalje. Nažalost, mislim da većina ljudi ima problem u prepoznavanju, identificiranju svoje strasti, to je možda najveća prepreka. Ali to mora biti prava strast,ona koja vas zasljepljuje, koja vam zgrabi srce i ne možete se nikada udaljiti od nje. Kad bi meni netko rekao – moraš prestati s glazbom, to bi bilo isto kao da mi kisik oduzme.”
Jedna od pjesama na albumu Right By Me, ona druga koja nije njena, dobro je poznata Lennona i McCartneyja – When I’m Sixty-Four. “Beatlese oduvijek volim. Prije dvije godine, kad sam bila na Jorminom ranču, Jorma je slavio 64. rođendan. Aranzirala sam pjesmu za gitaru, to nikad prije nije bilo učinjeno. Shvatila sam da ima jedan savršeni akord od kojega se može napraviti jedan zgodan mali ragtime. Napravila sam aranžman, otpjevala je, kao iznenađenje, svom mentoru, svima se jako dopalo i odlučila sam je uvrstiti na ovaj album. Tko zna,” dodaje Marjorie kroz smijeh, “možda me i Paul čuje…”
Pjevala pjesme svojih idola ili svoje vlastite, Marjorie Thompson zvuči originalno i svoje!