Linkovi

Labor Day - Dan rada izvan tradicije sindikalnog internacionalizma


Danas, u Sjedinjenim Državama, slavimo Dan rada. Praznik je utemeljen prije više od jednog stoljeća, u čast američkog radnika. Amerikanci tipično dan provode s obitelji i prijateljima, na piknicima, plažama, kraj bazena… jer, za mnoge, današnji je dan simbolični kraj ljeta.

'Solidarity Forever', Solidarnost zauvijek… mozda najslavnija himna americkog sindikalnog pokreta, napisao ju je aktivist Ralph Chaplin, 1915. godine. Njene borbene rijeci izgubile su na znacenju u danasnjoj, relativno mirnoj i prosperitetnoj, Americi. Lako je zaboraviti… ali radnici u tvornicama automobila, celicanama i drugim industrijama doslovno su se morali boriti za pristojne place i pristojne radne uvjete, mnogi su i zivote dali, u pokusaju organiziranja u sindikate.

G. 1894., primjerice, trideset i cetiri clana zeljeznickog sindikata, bila su ubijena kad je predsjednik Grover Cleveland naredio saveznoj vojsci da ugusi strajk zeljeznickih radnika kraj Chicaga. Predsjednik Cleveland, koji je bio kandidat za re-izbor te godine, trebao je nekako umiriti ljutite sindikaliste, pristase sindikalnog pokreta, diljem zemlje pa je potpisao zakon kojim se utemeljuje praznik – Labor Day – u cast radnicima.

Gerald Friedman, profesor ekonomije na Drzavnom sveucilistu Massachusettsa, u Amherstu, kaze da je pridobijanje nacionalne podrske bio veliki poticaj sindikalistima: "To nam govori – ako podignete svoj glas, cut ce vas, nesto ce biti ucinjeno. Ali morate glas podici, morate nastaviti vikati, sto ste glasniji, to cete vise dobiti."

No, nasilje nad americkim radnicima nastavilo se i tijekom 20. stoljeca. Godine 1902., cetrnaest je rudara bilo ubijeno u sukobu s privatnim policijskim snagama. G. 1911., sto i pedeset osoba, uglavnom zena, izgubilo je zivote u pozaru koji je izbio u jednom njujorskom “sweatshopu,” tvornici koja eksploatira radnike, zbog neadekvatnih uvjeta rada. Godinu kasnije, policija u Massachusettsu pretukla je zene i djecu u strajku tekstilnih radnika. G. 1914., policija jednog rudnika u Coloradu otvorila je vatru iz strojnica na skupinu pristasa sindikata i usmrtila 19 osoba, medju njima dvanaestero djece.

"Vodece licnosti u industriji zemlje smatrale su da mogu ciniti, da imaju pravo ciniti, ono sto im je volja," kaže Robert Lerman, profesor ekonomije na American University, u Washingtonu. On kaze da su vlasnici celicana, rudnika i drugih tvornica mislili da mogu proci bez posljedica, i kaznjavanja, sa svojim nasilnim taktikama gusenja radnickog pokreta.

Upravo zbog toga, savezna je vlada intervenirala u zastiti sindikata, tridesetih godina proslog stoljeca. Kongres i predsjednik Roosevelt donijeli su zakon koji je olaksao organiziranje sindikata, a americka je vlada, kaze Lerman, ohrabrivala kljucne industrije da suradjuju sa sindikatima, da se dogovaraju s njima, umjesto da u njima vide opasnost i prijetnju svojim interesima, jer vodeci americki sindikati nisu bili radikalni, odbijali su saveznistvo sa medjunarodnim socijalistickim pokretom koji je zagovarao marksisticku doktrinu.

Njihovo odbijanje ekstremizma, dodaje Lerman, donijelo je sindikatima ono sto su oni zeljeli – vise place, zdravstveno osiguranje, bolje radne uvjete. Ono sto su radnicke vodje zeljele, bile su vece place, nisu ih zanimale sve one teorije u kojima vlada vodi sve. Bojali su se toga. vjerovali su da organiziranjem, ujedinjavanjem, mogu dobiti svoj, zasluzeni dio kolaca. Naravno, vjerovali su da im je podrska vladinih zakona potrebna, u zastiti osmosatnog radnog dana, minimalnih nadnica… ali smatrali su da to mogu postici putem politickih akcija i demokratskih institucija," kaže Lerman.

Za danasnje sindikate u Sjedinjenim Drzavama buducnost je neizvjesna. Samo osam posto radne snage u privatnom sekotru clanovi su sindikata. Analiticari vjeruju da je padu broja clanova sindikata doprinijelo konzervativno, pro-biznis raspolozenje u Sjedinjenim Drzavama. Ali oslabile su i velike industrije koje su se povijesno oslanjale na sindikate – otpustanjem radnika i prijelazom na visokotehnoloske nacine proizvodnje, u puno slucajeva i prebacivanjem proizvodnje tamo gdje je jeftinije, u druge zemlje.

Profesor ekonomije Gerald Friedman tvrdi da su americke sindikalne vodje mogle to predvidjeti… da su odbijanjem marksistickog radikalizma, na prijelazu u 20. stoljece, dopustili da industrija njima manipulira, te da je utemeljivanje Dana rada, zapravo, poraz sindikata: "Americki biznis i vlada bili su na taj način djelotvorni protiv sindikata. Povijesno, njihova strategija je – napravi ustupak koji dijeli ljude na ulici, daj im Labor Day koji se razlikuje od Praznika rada, 1. svibnja. Pa su oni koji zele slaviti socijalisticki/komunisticki 1. svibnja protiv onih koji zele slaviti Dan rada. Oni koji o radnickom pokretu zele razmisljati kao o medjunarodnoj borbi za socijalizam i ekonomsku demokraciju razdvajaju se od onih koji zele Labor Day kao americku institutciju. Ako ne slavite taj dan, onda ste anti-americki. Ako slavite taj dan, onda odbijate internacionalizam rada."

Gerald Friedman dodaje da radnici u Francuskoj, Njemackoj i drugim zemljama, gdje su sindikati bili radikalni, danas uzivaju daleko vece beneficije od onih koje su na raspolaganju americkim radnicima. Duzi godisnji odmori i kraci radni tjedan samo su neke od tih prednosti.

Ipak, vecina analiticara smatra da su americki sindikati ostvarili puno toga - praksa djecjeg rada je okoncana, sigurnost na radnom mjestu poboljsana, vece su place i za one koji jesu i za one koji nisu clanovi sindikata, porastao je, u cijeloj zemlji, opci standard zivota; sve je dovelo do prosperiteta koji danas, na Dan rada, uziva velika vecina Amerikanaca.

XS
SM
MD
LG