Gotovo svatko tko piše o američkoj glazbi mora se, u nekom trenutku, pozabaviti Georgeom Gershwinom, jer Gershwin, jedan od američkih glazbenih divova, jedinstven je - bio je i sjajan skladatelj popularne pjesme i sjajan skladatelj ozbiljnije glazbe. Od jazz-klubova do brodvejskih pozornica do klasičnih koncertnih dvorana… od Rhapsody in Blue, Piano Concerto in F, An American in Paris, Cuban Overture, folk-opere Porgy and Bess, do musicala Lady Be Good, Funny Face, Crazy for You… i još obilja drugih, musicala i orkestralnih djela, i još obilja pjesama, sve to, cijeli taj veličanstveni opus, za kratkog života od samo 38 godina.
George Gershwin: His Life and Work, autora Howarda Pollacka, samo je jedna u dugom nizu knjiga o tragično kratkom životu, ali izuzetno plodnoj karijeri tog jednog od najznačajnijih i jednog od najpopularnijih američkih skladatelja.
Točno je sedam desetljeća prošlo od Gershwinove smrti (umro je 11. srpnja 1937. godine), a njegovu glazbu i danas posvuda čujemo – na televiziji, u filmovima, mnoge i mnoge postale su jazz-standardima, nebrojeni su glazbenici koji su u svoje repertoare uvrštavali, i uvrštavaju, skladbe Georgea Gershwina – od Elle i Billie i Judy, od Crosbyja, Sinatre, Coltranea, Davisa, Hancocka, Bennetta… do Arethe Franklin, Johna Faheyja, Doca Watsona, Elvisa Costella, Johna Pizzarellija, Stinga, Jon Bon Jovija… lista je nevjerojatno raznolika i duga.
Brojni su i kroničari Gershwinovog života i rada; Howard Pollack, autor najnovije biografije, u predgovoru svojoj knjizi navodi deset imena, ali očito je bilo još puno toga za reći i Pollack se latio posla. Profesor glazbe na Sveučilištu Houstona, autor i nekoliko drugih knjiga, među njima i biografije Aarona Coplanda, Pollack nadgrađuje, u slučaju Gershwinove biografije, na barem onih deset spomenutih kroničara materijalom koji nije bio dostupan njima, što njegovu biografiju, po mišljenju kritičara, čini najiscrpnijom do sada, sveobuhvatnom, definitivnom biografijom Georgea Gershwina. Iako vrlo stručno i detaljno, pedantno štivo, na više od sedam stotina stranica, ono nije suha rasprava nego je za čitanje i vrlo zabavno.
Pollack je knjigu podijelio u dva dijela. U prvom su poglavlja koja opisuju Gershwinovo djetinjstvo u Brooklynu, njegovu obitelj – roditelje, Židove, koji su u Ameriku došli iz Rusije, zatim Gershwinovo glazbeno obrazovanje, glazbene utjecaje, njegove rane Tin Pan Alley godine, njegove prve pijanističke uspjehe, njegove mlade godine na Broadwayu, prijateljstva i ljubavne afere, te njegove prve korake u ozbiljnoj glazbi. U prvom dijelu, Pollack govori i o Georgeu Gershwinu-čovjeku, o njegovom karakteru, i o njegovoj preranoj smrti, od tumora na mozgu.
U drugom dijelu knjige, Pollack dokumentira cijelo Gershwinovo stvaralaštvo – orkestralno, kazališno, radio i filmsko, kao i ulogu njegova brata Ire Gerhswina kao tekstopisca. Analizira i Gershwinovu inovativnu sintezu klasične glazbe, bluesa i jazza, puni stranice i stranice fascinantnim detaljima, činjenicama, anegdotama, nagađanjima, ispituje snimke (vrlo podrobno je odslušao sve Gershwinove kompozicije i pjesme), zatim eseje, kritike, članke, pisma, druge knjige, intervjue, uključujući arhivske materijale, među njima cijelo bogatstvo Gershwinovih rukopisa, otkrivene tek početkom 80-ih godina, u New Jerseyju, u jednom skladištu Warner Brothersa, ispituje i filmove, koncerte, jazz-interpretacije (naročito one Milesa Davisa), za svaki od Gershwinovih musicala daje sinopsis priče, detalje glumačke postave i produkcije… i na taj način dokumentira Gershwinov meteorski uspon do slave. Pri tome, Pollack ne zapostavlja ni Gershwinovu još uvijek snažnu prisutnost i na Broadwayju i u jazz-klubovima i u koncertnim dvoranama i u operi i na televiziji i filmu.
Ukratko, Howard Pollack mikroskopski gleda na sve što je George Gershwin ikada napisao. Podrobnije biografije, od njegove, sasvim sigurno neće biti tako skoro.
Po riječima jednog kritičara – zadnja bi riječ trebala biti Georgeova brata i njegova tekstopisca, Ire, kojemu se jedna rečenica tako dopala da ju je u Georgeovoj glazbi dva puta koristio, u pjesmama I Got Rhythm i Nice Work If You Can Get It - Who could ask for anything more?!
Početkom mjeseca, objavljena je i knjiga romanopisca i esejista Wilfrida Sheeda The House That George Built, With a Little Help from Irving, Cole, and a Crew of About Fifty.
Kamo god se okrenemo – nostalgija, ovih dana, za nekim prošlim, dobrim, “zlatnim” vremenima. Neka od tih sentimentalnih putovanja su opravdana, čak vitalna, piše kritičar LA Timesa Charles McNulty. Vitalna, dodaje on, ako nam je uopće stalo do tradicija daleko i nedvojbeno bogatijih i sadržajnijih od naših tekućih nastojanja. To i jest slučaj s razdobljem kojim se bavi Sheedova knjiga, njegov impresionistički prikaz “zlatnog razdoblja američke pjesme,” povijest, dakle, američkih skladatelja, skladatelja i pisaca tekstova, prve polovice 20. stoljeća.
Impresionistički zato što Wilfrid Sheed, koji nije muzikolog, nije stručnjak, knjigom The House That George Built daje zbirku neformalnih rasprava o skladateljima s čijom je glazbom odrastao i sluša je, voli je, cijelog života. “Moja je knjiga,” upoznaje autor čitatelje na samom početku, “proizvod ljubavi, ne djelo učenosti, rezultat je onoga čime sam se cijelog života bavio, onoga što sam cijeli život istraživao, a da toga nisam niti svijestan bio. Knjigu sam odlučio napisati na nagovor i molbu mog urednika.”
Uključena u knjigu, naravno, velika je petorka, redom, po godini rođenja – Jerome Kern (1885), Irving Berlin (1888), Cole Porter (1891), George Gershwin, to je i George iz naslova knjige Wilfrida Sheeda (1898), te Richard Rodgers (1902). I još 50-ak drugih skladatelja iz razdoblja od ranih 20-ih do 50-ih godina, među njima: Johnny Mercer, Harold Arlen, Jule Styne, Hoagy Carmichael, Duke Ellington, Leonard Bernstein, Frank Loesser… ali i tekstopisci koji su te skladatelje inspirirali ili pak bili njima inspirirani: Ira Gershwin, Dorothy Fields, Lorenz Hart, Oscar Hammerstein…
Svaki od uvrštenih skladatelja napisao je više od 50 standarda, pjesama koje i danas, pedeset i više godina kasnije, pjevušimo i volimo, a da im često i ne znamo autora. Mnoge od njih Sheed je osobno poznavao, družio se s njima, radio s njima, svojevremeno, intervjue, pisao o njima, pa svoju zbirku neformalnih rasprava obogaćuje mnogim biografskim anegdotama i zanimljivim detaljima kulturne povijesti, ako već ne uvijek i činjenicama. Rezultat je jedno vrlo privlačno štivo, knjiga vrlo dobro napisana. Sedamdesetšestogodišnji Sheed za sobom ima dugu i raznoliku spisateljsku karijeru - g. 1897., dobio je nagradu Grammy, za najbolji popratni tekst albuma (album je bio Sinatrin The Voice); autor je osam romana od kojih su dva – Office Politics i People Will Always Be Kind – bila nominirana za National Book Award; autor tri zbirke kritika, od kojih je jedna bila nominirana za National Book Critics Circle Award; autor niza eseja na teme osobnih strasti – sporta, osobito baseballa, zatim umjetnosti, književnosti.
Kao što iz naslova Sheedove knjige možemo zaključiti, George Gershwin je taj koji se uzdiže visoko nad svima drugima. Njegov stil, kojim su dominirali jazz i blues, Sheedu je posebno drag. No, zajedno s Gerhswinom, temelj Sheedovoj knjizi čini i Irving Berlin, jer, po mišljenju autora, “Možete bilo koje od drugih imena oduzeti priči, ona će još uvijek biti ista; bez Gershwina i Berlina, međutim, ona bi bila neprepoznatljivo drugačija.”
U uvodnim poglavljima knjige, Sheed prati razvoj jazz-pjesme, kao forme. Autor navodi nekoliko čimbenika zaslužnih za njeno stvaranje – val masovnog useljavanja imigranata iz Evrope u Sjedinjene Države, na prijelazu stoljeća; mnogi na njujorškom Lower East Sideu gdje, u tom razdoblju, cvijeta židovska, njemačka, istočnoevropska i ruska zajednica, slušaju jazz i blues, glazbu crnaca, Židovi odlaze i u Harlem, “Jews with the blues,” jedan potlaćeni narod, piše Sheed, sluša glazbu drugoga; prvi svjetski rat i američka mobilnost u poslijeratnim godinama; razvoj radija, gramofonskih ploča, Broadwaya. “U tom razdoblju od nekih 40 godina,” piše Sheed, “izvanredni je broj skladateljskih genija napisao na stotine pjesama, dovoljno da ukupne svjetske zalihe pjevljivih melodija poveća za tri puta.” Kako se toliko iznimnog talenta našlo na istom mjestu, u isto vrijeme, i dalo toliko dobre pjesme, to su pitanja na koja, s puno strasti i duhovitosti, Sheed pokušava naći odgovore.
Popularna glazba, piše on, najveći je američki doprinos svjetskoj umjetnosti tijekom takozvanog “američkog stoljeća.” Njegova knjiga - duboko osoban portret tog nezaboravnog, zlatnog razdoblja američke pjesme; preko Georgea, Irvinga, Colea i drugih iz one vječne, bezvremene ekipe, ona nas opet povezuje i spaja s nekim starim znancima, pjevušimo, u sebi, njihove melodije čim njihove naslove vidimo, na stranicama knjige Wilfrida Sheeda.