Znanstvenici već godinama upozoravaju da se ugljični dioksid – oslobođen izgaranjem fosilnih goriva – nakuplja u atmosferi, 'zarobljavajući' sunčevu energiju i doprinoseći tako globalnom zatopljavanju. Na sreću, oceani smanjuju to nakupljanje, apsorbirajući gotovo polovinu ugljičnog dioksida otpuštenog iz dimnjaka i ispušnih cijevi automobila.
Uloga oceana, prema najnovijim istraživanjima, složenija je nego što se ranije mislilo – prije nego što bude u njemu sigurno pohranjen, ugljični dioksid mora naći puta do oceanskih dubina. Površina oceana ponaša se umnogome kao travnjak: sunčeva svjetlost stiže do biljnih organizama u gornjim slojevima, gdje se fotosintezom pretvara u energiju i vezuje ugljični dioksid u biljne stanice. Taj fitoplankton postaje hrana ribama i malim morskim životinjicama, zooplanktonu.
Raspadnuti zooplankton pada poput morskog snijega u slabo osvijetljeni dublji sloj, između 100 i tisuću metara dubine, koji Ken Buesseler, iz Oceanografskog Instituta Woods Hole, naziva 'Zona sumraka'.
"Te najsićušnije pahuljice – koje sadrže ugljik – tonući prema dnu hrane čitav niz životinja. Ako životinje pojedu taj materijal prije nego što on stigne do dna – što se događa s najvećim dijelom – onda se organski materijal samo pretvara ponovno u anorganski ugljični dioksid i odlazi natrag u atmosferu," kaže Buesseler.
Ken Buesseler je predvodio ekspedicije VERTIGO, 2004. i 2005. godine. Ta istraživačka krstarenja Tihim oceanom financirala je Nacionalna zaklada za znanost s ciljem da se otkrije koliki dio ugljičnog dioksida prođe kroz 'zonu sumraka' do oceanskog dna.
"Otkrili smo da u toplim vodama pokraj Hawaja vrlo malo ugljičnog dioksida dopre do oceanskih dubina: 80 posto bude pojedeno u 'zoni sumraka'. U hladnim vodama sjevernog područja Tihog oceana, 50 posto zooplanktonskih pahuljica – s ugljičnim dioksidom – dopre do dubina. Dakle, znatno više ugljičnog dioksida potone u hladnim vodama, nego u toplim," kaže Buesseler.
Ken Buesseler kaže da bi čitav niz faktora mogao objasniti takvu regionalnu razliku, počevši od toga da su biljke u hladnijim vodama veće, te njihov raspadnuti materijal brže tone ka dnu. Nalaz te studije jasno ukazuje, kaže Buesseler, da, ako oceanske vode postanu toplije, manje će se ugljičnog dioksida iz atmosfere trajno pohraniti u oceanskim dubinama, dakle više će ga ostati u atmosferi, pojačavajući globalno zatopljavanje.
U ekspedicijama VERTIGO sudjelovalo je više od 40 biologa, kemičara, oceanografa i inžinjera iz 14 ustanova i iz sedam zemalja. Njihovi nalazi su objavljeni u časopisu Science.