“Sve je skulptura. Skulpturom smatram svaki materijal, svaku ideju, koji se slobodno, bez ometanja, rađaju u prostoru,” riječi Isamu Noguchija. Također, “Umjetnost kamena u japanskom vrtu, umjetnost je odabira pravog mjesta. Njegov ideal ne odstupa od prirode, ne udaljuje se od nje. Ali ja sam i kipar Zapada. Ostavljam svoj trajan otisak, dajem svoj pečat, to ne tajim, ne krijem se.”
Tijekom cijelog svog života, i umjetničke karijere koja je trajala šest desetljeća, Isamu Noguchi nastojao vidjeti, mijenjati, iznova stvarati i oblikovati prostor oko sebe, težio odgovoriti na ista pitanja koja su sebi postavljali i neki evropski umjetnici i neki Zen-majstori Japana – kako prostor oblikovati?, kako predmetima dati oblik okolnoj praznini?; Noguchi nije pokušavao zagonetku riješiti nego na neke druge, različite načine ta ista pitanja postavljati.
Svemu što je kreirao, Noguchi, kipar po profesiji, s kiparskim je senzibilitetom svemu i pristupao, nastojao dati skulpturalne odlike predmetima za svakodnevnu uporabu, kreirao “uživljene prostore” za kazalište, igrališta, unutarnje vrtove.
Noguchi se rodio 1904., u Los Angelesu, kao nezakonito dijete, majci Leonie Gilmour, učiteljici i spisateljici, Amerikanki irskog porijekla, i ocu Yoneu Noguchiju, japanskom pjesniku. Yone je u Los Angeles došao jer je tada, početkom 20. stoljeća, među japanskim intelektualcima bilo vrlo popularno ići na neko vrijeme u Ameriku. Trebao mu je prevoditelj i na oglas, koji je stavio u novine, javila se Leonie. No, kad se Isamu rodio, otac je već bio natrag, u Japanu. Bile su mu gotovo tri godine kad je s majkom stigao u Japan, ali Yone je već imao drugu ženu, a prošla ga je i ljubav prema Zapadu i Isamu je, s majkom, morao napustio Tokio, ali ostali su u Japanu i Isamu će pohađati japanske i jezuitske škole i steći razumijevanje i osjećaj za japansku arhitekturu, umjetnost i prirodu. U Japanu je i dobio svoje ime – Isamu, u značenju “hrabrost,” ali kad mu je bilo 14 godina, majka ga je vratila u Sjedinjene Države, na školovanje, i Isamu završava srednju školu pod drugim imenom – Sam Gilmour.
Kulturni jaz između njegovih roditelja, između Istoka i Zapada, između dviju osebujnih umjetnosti i načina mišljenja, zaokupljat će Isamua čitavog života.
Nakon mature, Isamu upisuje, po želji majke, studij medicine, na sveučilištu Columbia, ali ubrzo shvaća da je umjetnost ono što ga najviše zanima, konkretno - skulptura. Napušta medicinski fakultet i još jednom mijenja ime, u Isamu Noguchi. S Guggenheim stipendijom odlazi, g. 1927., u Pariz, gdje upoznaje rumunjskog kipara Constantina Brancusija koji svojom apstraktnom skulpturom ostavlja dubok utisak na Noguchija. Kao i skulpture Alexandera Caldera i Alberta Giacomettija.
Po povratku u New York, 1929. godine, njegova apstraktna skulptura ne nailazi baš na puno razumijevanja ili odobravanja, suviše je radikalna, i Noguchi odlazi u Mexico City gdje s Diegom Riverom radi na velikoj figuralnoj zidnoj kompoziciji. To iskustvo otvorit će mu neke mogućnosti u Americi – suradnju s nekima od vodećih arhitekata i slikara, a 1935. godine i početak 20-godišnje suradnje s legendarnom američkom koreografkinjom Marthom Graham, bit će scenski dizajner mnogih njenih baletnih produkcija, ali i onih Mercea Cunninghama i Georgea Balanchinea. Isamu Noguchi nije pripadao niti jednom pokretu ili školi, ali steći će veliki ugled među mnogim umjetnicima, svojim suvremenicima.
Po svršetku drugog svjetskog rata, Noguchi će se vratiti i u Japan gdje počinje njegov rad na javnim prostorima, vrtovima i fontanama koji sjedinjuje sa svojim kiparskim i arhitektonskim interesima. Taj njegov povratak u Japan označit će i početak osobnog i političkog pomirenja dviju zemalja; Noguchi je dao značajan doprinos zbližavanju i kulturnoj razmjeni između Japana i Sjedinjenih Država.
Umro je 1988., u 84. godini života. Ostavio nam vrtove i skulpture na otvorenom u Jeruzalemu, u New Yorku (Lever House) i u još 17 američkih gradova; njegov vrt u sjedištu UNESCO-a, u Parizu, možda je njegova najpoznatija kreacija. Od skulpture do vrtova do dizajna za namještaj, slobodnih linija, i za Akari svjetiljke, modernu verziju tradicionalnih japanskih lanterni od papira, Noguchi je svojim radom u mnogim i raznim disciplinama rušio barijere, brisao granice između skulpturalne umjetnosti i funkcionalnog dizajna, svojom lijepom umjetnošću dao živi dokaz povezanosti Istoka i Zapada.