Američka djeca provode sve više vremena u kući – gledajući televiziju, igrajući video igre i razmjenjujući s prijateljima poruke preko interneta, što zabrinjava mnoge stručnjake za razvoj djece. Oni bi radije da se djeca bave aktivnostima u prirodi, poput šetanja, penjanja po drveću, vožnje biciklom ili promatranja ptica. Prilogu Faize Elmastry govori o naporima da se okonča otuđenje djece od prirode.
Darell Hammond je suosnivač neprofitne organizacije koja planira izgraditi dječja igrališta nadohvat svakom djetetu u Americi. On naglašava kako je igra na otvorenom važna za fizički i mentalni razvoj djeteta. “Igranje na otvorenom pomaže u oslobađanju endorfina u organizmu, pozitivnih hormona koji podižu raspoloženje”, dodaje on. “Osim toga, vanjska aktivnost pruža senzorno iskustvo koje se odnosi na dodir, miris i vid.”
“Šetnja kroz šumu vam zapravo pomaže u ravnoteži i ona nije isto što i šetnja po pločniku koji se nalazi na jednoj različitoj, potpuno ravnoj i tvrdoj vrsti tla. Šetnja šumom povećava rad srca. A kad su djeca vani, njihova je aktivnost vrlo žustra i živahna” - tvrdi Darell Hammond.
On kaže da se djeca, na žalost, ne igraju tako često kao što su to činila prije 3 desetljeća. Tu činjenicu on pripisuje društvenim promjenama – roditeljima koji su zaposleniji nego prije, i djeci čiji su dnevni rasporedi prenatrpani. Richard Louv, pisac i pobornik aktivnosti na otvorenom kaže da, kada djeca i imaju nešto slobodnog vremena kod kuće, najčešće će ostati unutra jer u njihovom susjedstvu jednostavno nema niti jednog parka pa čak ni pločnika: "Čak i kad postoji pločnik, ulice su sve prometnije, pa to dovodi do razumljivog straha. No, tu je i sve veći strah od potencijalno opasnih stranaca - nepoznatih osoba. Taj je strah posljednjih desetljeća porastao ne samo u Sjedinjenim Državama već i u Kanadi i drugim zemljama. Društvo je to koje zapravo sprečava djecu da svoje vrijeme provode napolju.”
Louv dodaje da je igranje na otvorenom odgovor problemu pretilosti u američke djece, kao i nizu ostalih poremećaja u djetinjstvu. On iznosi kako je, na primjer, na sveučilištu Illinois dokazano da se zdravlje djece sa simptomima poremećaja u koncentraciji poboljšava već nakon vrlo kratkog boravka u prirodi. Kako bi motivirao djecu da izađu iz kuće i vrate se prirodi, Richar Louv zagovara sveobuhvatan pristup. Kao prvo, kaže, djecu bi trebali izvoditi van njihovi članovi obitelji. A onda bi i razne ustanove i organizacije koje vode dječje aktivnosti na otvorenom, poput izviđača, trebale pomoći roditeljima da to i oni učine. Pozitivno je da već možemo vidjeti određeni pomak u tom smjeru: u nekim urbanim središtima Sjedinjenih Država, na primjer, postoje pokreti i područne kampanje, od kojih su neke postale poznate pod nazivom Leave No Child Inside.
Louv na kraju dodaje da bi dio tog programa trebali sačinjavati i urbanisti. Oni bi u svojim projektima stambenih naselja trebali uključiti i prostore gdje će se djeca moći igrati na otvorenom i istovremeno osjećati i slobodno i sigurno.