Većina znanstvenika u svijetu slaže se da klima postaje sve toplija, ponajviše zbog rastuće koncentracije stakleničkih plinova, koji se ispuštaju u atmosferu izgaranjem fosilnih goriva. U prilogu Adama Phillipsa, više o nekim eksperimentalnim metodama za preokretanje tog trenda – o 'hvatanju' ugljičnog dioksida i njegovoj pohrani na način da više ne može utjecati na klimu Zemlje.
Nekoliko različitih metoda do sada je predloženo za smanjenje opasno visokih razina ugljičnog dioksida u atmosferi, ispuštenog iz dimnjaka elektrana na ugljen, industrijskih i stambenih zgrada, iz ispušnih cijevi automobila, te od drugih potrošača fosilnih goriva. Govori se o energiji iz alternativnih izvora, poput vjetra ili Sunca. Govori se o štednji fosilnih goriva. Jednog dana možda ćemo koristiti i tehnologije takozvanog 'hvatanja i pohrane' ugljičnog dioksida, koje doslovce vezuju ugljični dioksid iz zraka i potom ga odlažu na mjesta gdje neće utjecati na klimu.
Istraživanja takvih tehnologija dobila su novi podstrek ovih dana kada je Sveučilište Columbia objavilo da je tamošnji profesor strojarstva Klaus Lackner razvio metodu vezivanja ugljičnog dioksida iz zraka pomoću apsorpcijskog materijala koji je podjednako i lakši za uporabu i manje jedak od natrijevog hidroksida, do sada korištenog u takvim eksperimentima.
Sposobnost vezivanja ugljičnog dioksida iz zraka nije sama po sebi nova tehnologija, ističe Ed Rubin, profesor strojarstva na Sveučilištu Carnegie-Mellon. Rubin je glavni autor 'Specijalnog izvješća o vezivanju ugljičnog dioksida iz zraka i njegovoj pohrani', predanog Međuvladinom panelu Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama.
"NASA to provodi u svemirskim programima već 30 godina. To je upravo način na koji astronauti mogu disati u svemirskom odijelu. Dakle, tehnološka sposobnost za odstranjivanje ugljičnog dioksida iz zraka nije upitna," kaže Rubin.
Ono što jest upitno – po Rubinu i nekim drugim stručnjacima – pitanje je energetske učinkovitosti procesa 'hvatanja' i pohrane ugljičnog dioksida uzevši trenutnu tehnologiju. Naime, za pogon ventilatora, pumpi i druge opreme troši se električna energija, stvorena još uvijek primarno izgaranjem ugljena i nafte, dakle izvora daljnjeg ispuštanja ugljičnog dioksida u atmosferu.
Klaus Lackner i njegovi kolege priznaju da njihova trenutna metoda ima taj nedostatak, ali, kažu, rade na modifikaciji koja bi povećala efikasnost procesa ekstrakcije plina iz zraka.
Prijevoz vezanog ugljičnog dioksida od mjesta gdje je 'uhvaćen' – recimo, neke elektrane – pa do mjesta gdje će biti pohranjen također je skupi dio procesa u čisto financijskim terminima, kaže Gavin Schmidt, klimatolog u NASA-inom Institutu svemirskih studija Goddard, u New Yorku.
"Postoje jeftiniji načini smanjenja otpuštanja ugljičnog dioksida u samim elektranama ili iz automobila: treba pogon prebaciti na gorive ćelije ili na hibridne motore ili povećati energetsku efikasnost. Pravi test ove najnovije objave profesora Lacknera dogodit će se tek kada se bude pokazalo da je proces efikasan u omjeru unosa i iznosa ugljičnog dioksida – kada se bude ekstrahiralo više nego što bude potrošeno u uloženoj energiji.Drugo, taj proces treba biti relativno jeftin tako da bude konkurentan s drugim metodama smanjenja otpuštanja ugljičnog dioksida u atmosferu," kaže Schmidt.
Ključno je pitanje i – kuda pohraniti 'uhvaćeni' ugljični dioksid? Više od 30 godina, naftne kompanije ubrizgavaju ugljični dioksid u slojeve tla ispod naftnih polja kako bi istisnuo naftu koju se nije uspijevalo ispumpati konvencionalnim metodama. No, u tome postoji opasnost od zemljotresa koji bi mogao ponovno osloboditi sav taj ugljični dioksid.
Klaus Lackner radi i na problemu pohrane uhvaćenog plina. "Osobno vjerujem da dugoročno gledano trebamo dodatne opcije. Trenutno radim na projektu kojim bi se ugljični dioksid ubrizgao ispod dna oceana, gdje je on gušći od vode. Čak i u slučaju rastvaranja tla zbog potresa, ugljični dioksid se ne bi oslobodio u atmosferu jer bi, kao gušći, tonuo," kaže Lackner.
Traganje za načinima da se ublaže ili preokrenu posljedice korištenja fosilnih goriva postat će, najvjerojatnije, još urgentnije u dolazećim godinama. Svjetska populacija raste, raste i potražnja za energijom, pa je, kako sada izgleda, vjerojatno i globalno povećanje korištenja ugljena i drugih goriva koja ispuštaju ugljični dioksid. Može li tempo istraživanja načina 'hvatanja' i sigurne pohrane tog plina pratiti taj tempo, ostaje otvoreno pitanje.