Prošle smo subote, u prilogu za Američki kulturni magazin, podsjetili na legendarnog voditelja jazz-programa Glasa Amerike, Willisa Conovera, povodom objavljivanja biografije Willis Conover: Broadcasting Jazz to the World iz pera Terencea Ripmastera. Jagoda Bush je razgovarala s autorom; zatim, vibrafonistom Boškom Petrovićem, jednim od, kako ih autor zove, “Willisove svjetske djece,” odnosno jednim od brojnih jazz-glazbenika na koje je Willis Conover ostavio snažnog utjecaja, jednim od mnogih koji je i zastupljen u knjizi Terencea Ripmastera; te Russom Davisom, čovjekom koji je, po Conoverovoj smrti, 17. svibnja 1996. godine, preuzeo Voice of America jazz-programe. U ovom, drugom dijelu, Russ Davis i govori - o Willisu i njegovom značaju, te značaju jazza za američku i svjetsku kulturu...
Russ Davis, programski direktor, voditelj jazz-programa Beyond Jazz – XM72 koji se emitira preko satelitskog radio sustava XM, na radiju je počeo raditi još 1971. godine, imao već dugu karijeru, uživao domaću i međunarodnu reputaciju (Billboardov Radio Personality of the Year, 1990; European Radio Award, 1997) kad je, četvrtog srpnja 1999. godine, preuzeo i jazz-program Glasa Amerike, jedini koji se emitira na valovima ove postaje.
Gotovo tri godine su već bile prošle od Willisove smrti; tijekom tog razdoblja, Glas je emitirao njegove stare programe. I onda odlučio da treba naći zamjenu za Willisa. Na nagovor prijatelja, Russ, u svojim 40-im godinama tada, prijavio se, poslao demo-vrpcu, ali mislio – sigurno traže nekog drugog Willisa, nekog starijeg veterana jazza.
“Radio sam na jednoj komercijalnoj postaji u New York Cityju, ali glazba je bila ‘lakša’, ne bebop, ne niti ozbiljan, tradicionalni jazz… Ahmad Jamal i Stan Getz, bilo je najtradicionalnije dokle bih išao, možda neke od njihovih najpoznatijih stvari, svakako ne hard bebop… nisam svirao niti free jazz, Ornette Coleman, možda, ili Anthony Braxton, tu sam, dakle, negdje bio, ništa avangardno, uglavnom pristupačnija, melodijska glazba. No, pozvali su me s Glasa, rekli da im se dopala moja prezentacija, da, zapravo, žele suvremenije stilove jazza. I tako je počeo moj program Jazz America,” kaže Davis.
Program se, nažalost, ne emitira više svakog dana, kao što je to bio slučaj sa Voice of America Jazz Hour, Willisa Conovera, tijekom više od 4 desetljeća. Russ je dobio samo dva sata tjedno, njegov se program, na valovima Glasa Amerike, emitira preko vikenda. I to nije jedina razlika… Willisova glazbena tema bila je Take the A Train, Billyja Strayhorna, u izvedbi orkestra Dukea Ellingtona.
Da bi se distancirao od tradicionalnijeg Willisovog pristupa, te da ne bi jednim tradicionalnijim jazz-klasikom slao krivu poruku slušateljima, Russ Davis je, za glazbenu temu svog programa, odabrao jedan suvremeniji zvuk - West by Southwest, engleskog acid jazz benda A-One.
“Od 1999. godine, otkad radim Jazz America, pokušavam, kao Kolos, koji je raširenih nogu stajao na ona dva golema postolja iznad ulaza u luku Rodos, jednom nogom stajati u prošlosti, iz poštovanja prema njoj, drugom u sadašnjosti, i okrenutu ka budućnosti. Drugim riječima, prezentiram najbolje iz jazz prošlosti i jazz sadašnjosti, uvrštavam i razgovore s pojedinim umjetnicima. Ali dobar dio moje glazbe, moderni jazz,” kroz smijeh dodaje Russ, “vjerojatno bi natjerao Willisa da uši pokrije.”
Ne samo vjerojatno nego sigurno. No, kao i sve drugo, i jazz se razvija i mijenja. Kad Russ Davis danas priprema svoj show, on radi sa 110 godina glazbe, više od stoljeća jazza. Kad je Willis Conover počeo, pred njim, ili bolje rečeno – iza njega, bilo je tek nekih 60 godina jazza. Willis je bio rođen 1920. godine, podsjeća Russ Davis… Znači, kad je bebop došao do svog punog izražaja, sredinom 40-ih godina, Willisu je bilo 25 godina. To je bila glazba njegovog života. Nedugo nakon toga, počinje njegov jazz-program na Voice of America.
Što je Willis prezentirao? Bebop, i standarde iz ranijih godina. Bebop je bio takav jedan “prasak,” kaže Russ, takva eksplozija, ostavio je neizbrisivi trag na povijest jazza. Sva ona slavna imena – Art Tatum, Charlie Parker, Dizzy Gillespie, Miles Davis, Max Roach… umjetnici koji su bili u prvim redovima bebopa, umjetnici koji su postali slavni diljem svijeta, sve njih je Willis osobno poznavao, i svijetu, putem svojih programa, predstavljao. Za njega je bilo vrlo teško napraviti pomak, bolje rečeno – odmak od toga, jer to je i bio jedan nevjerojatno snažan trenutak u povijesti jazza. Willis je to svirao do svoje smrti, sva ta velika imena, ali imena iz nekih prošlih dana, ali, kako je vrijeme prolazilo, dolazila su nova, neki novi umjetnici koje on nije prihvaćao onoliko koliko su to oni željeli.”
Russ Davis, u svojim emisijama, pokušava, kako je rekao, održavati ravnotežu, između staroga i novoga, što, jednom tjedno, u samo dva sata, mora biti teško… “I jest i nije…. Baš kao svaki jazz-glazbenik, pokušavam improvizirati. Nikad još nisam primio e-mail od nekog slušatelja, koji bi se žalio, i pitao: Zašto svirate te stare stvari, kraj novoga? Nije lako, ali ako to činite dobro - dosljedno, čvrsto i koherentno, ako show ima temu, nit koja sve povezuje, ako sve glatko i povezano teče, stilovi, instrumentacija, itd., program je slušan i prihvaćen odlično,” kaže Davis.
Russ svoj jazz-program i danas prezentira onako kako ga je prezentirao kad je počeo. “Idem ravno do jednog masivnog zida s albumima. Uzimam u ruke prvu stvar, pustim ono što sam prvo odabrao, poslušam i ta me skladba vodi dalje, do neke druge. Ne želim previše formulacije u showu osim kad radim intervju s nekim, onda, naravno, biram specifičnu glazbu, znam i da ću četiri puta, za ta dva sata, pustiti dijelove razgovora. Inače, sve puštam da spontano ide, kao da emisiju uživo radim, ja i želim da ona tako zvuči, želim da bude spontana.”
Terenceu Ripmasteru, za njegovu knjigu Willis Conover: Broadcasting Jazz to the World, Russ Davis je rekao: “Dok je Willis, diljem svijeta, imao sto milijuna, ja imam oko milijun slušatelja.” Gdje su oni danas, gdje ih on najviše ima?
“U Africi. S Wilisom, to je bila istočna Evropa i Evropa, i to kako! Willis je imao posebnu vezu, posebnu komunikaciju s istočnom Evropom, ali i sa svijetom. Moj program ima slušatelja i u Aziji – Kina, ponajviše, a i Južna Koreja, ima ih i u zemljama Srednjeg Istoka, ali mahom je to danas Afrika. Willis nije imao Internet na raspolaganju kao što ga danas imam ja, ali siguran sam da je primao manje-više ista pisma i poruke kao što ih dobijam i ja - čuo sam u vašem programu Erolla Garnera, htio bih i ja naučiti tako svirati na glasoviru ili – glazbenik sam, ali htio bih biti bolji, gdje mogu više o jazzu saznati? Jazz ih je, na neki način, dirnuo i žele dublji, sadržajniji, značajniji doživljaj jazza. Ja im kažem – za povijest jazza, posjetite www.allaboutjazz.com ili web site Smithsoniana – www.smithsonianjazz.org, fantastičan je, imaju nevjerojatnu arhivu jazza, saznat ćete sve o njemu, o njegovoj povijesti, ali i o kulturi, jer to dvoje ide ruku pod ruku,” kaže Russ Davis.
Mnogi koji Russu pišu kažu mu i da se još uvijek sjećaju Willisa, da ih je, osim jazzu, naučio i engleskom jeziku. Willis je govorio vrlo polako, izgovarao vrlo jasno, vrlo artikulirano, kako bi svaku njegovu riječ, svako ime, mogao razumijeti svatko. Nije se služio razgovornim jezikom, već vrlo pravilnim, ali jednostavnim i – svirao glazbu.
Willis je s Evropom imao posebnu vezu. Što je s Evropom danas? “Evropa sada ima fenomenalne festivale jazza, ima ih svaki grad, od Istanbula do Londona, Pariza, Barcelone, Rotterdama… Jazz više nije zabranjen u istočnoevropskim zemljama. Svi imaju svoje jazz radio programe, ne trebaju im više naši, kao nekada. Amerika još uvijek ostaje izvor, Amerika je mjesto rođenja jazza, to svi razumiju i toga su svjesni, ali mi se sad,” kaže Russ, “natječemo s njima.”
Terence Ripmaster, u svojoj biografiji Willisa Conovera, navodi mnoge koji su, u Evropi, a i na drugim kontinentima, glazbeno odrasli uz jazz-programe Conovera. Gotovo svima zajednička je ona rečenica: Ti su programi promijenili moj život iz temelja. Što im je jazz znacio, zašto je bilo tako važno emitirati ga u svijet, zašto je važno nastaviti s emitiranjem jazza?
“Odgovor je jednostavan, samo jedna riječ – SLOBODA! Po svojoj stvarnoj, apsolutnoj definiciji, jazz znači – glazbena sloboda. Sloboda, za glazbenika, da improvizira. Kao što to činimo, i moramo činiti, sa svakim aspektom našeg svakodnevnog života. Moramo promjene nekad 'u hodu' praviti, moramo se adaptirati trenutku, situaciji. Bio to razgovor, bila to vožnja cestom, kad morate skrenuti, tražiti neki drugi put… automatski donosite odluke, bez obzira radilo se o poslu, školi, igri, bilo čemu. Jazz je, znači, odraz života, jazz je sloboda, to je broj jedan - sloboda kakvu vi želite, ono što vi želite da ona bude," kaže Russ Davis.
"Broj dva – jazz je autohtoni američki umjetnički izraz, jazz pokazuje najbolje lice Amerike, po mojem skromnom mišljenju - jazz je ono najbolje što Amerika ima. Slobodan, nesputani izraz ljudskog duha, kroz strukturu jazza. Činjenica da je jazz spoj raznih kultura – afričkih ritmova s evropskom klasičnom glazbom, s evropskom instrumentacijom… Congo Square, u New Orleansu, u 19. stoljeću, onaj trenutak kad su ljudi na tom trgu osjetili slobodu da spontano prave glazbu, s onim što su imali, što su znali, sa čim su bili rođeni, i da to, onda, spoje s nečim novim i zanimljivim i drugačijim, s glazbalima koja nikad prije nisu vidjeli ili čuli, svi oni duhački instrumenti, limeni, oni koji su vojne orkestre činili, sve drugo što im je u tom trenutku bilo na raspolaganju…. kad je jazz rođen, u tom jedinstvenom trenutku glazbene povijesti… pa, što da vam kažem više, jesam li sliku naslikao?, bila je to magična, čarobna stvar. I bilo je čarobno biti u stanju dati to i svijetu… čistu, apsolutnu slobodu!”
Russ Davis nikada nije imao priliku upoznati Willisa. Znao je za njega, ali ga nikad nije slušao kao što, uostalom, zbog kongresnih restrikcija na emitiranje programa Glasa Amerike, nije niti cijela Amerika. To bi sada, konačno, trebala ispraviti Ripmasterova knjiga. Čuo je priče od drugih glazbenika, starije i mlađe generacije, iz Amerike i svijeta. Kad god se spomene njegovo ime, kaže Russ, zasja im isti sjaj u očima. Willis je svima njima bio jako važan, znao je sve i svakoga. Svi oni isto osjećaju, čak i neki mlađi…
“Michelle Camilo [pijanist i skladatelj] iz Santo Dominga, iz Dominikanske Republike, pričao mi je kako je Willis jednom došao dolje, čuo ga kako svira i rekao mu: Son, you need to come to America. I Michelle je došao, zbog Willisa.” Willis, dodaje Russ, nije bio samo radio-ličnost, nije bio samo voditelj najslušanijeg jazz-programa… Willis je bio najbolji ambasador Sjedinjenih Država!
“Mislim… oprostite… uvijek me, kad na to mislim, preplave osjećaji… hm, mislim da je Willis Conover jedan od najvažnijih ljudi ikad rođenih u Americi. Iz svih razloga koje sam naveo. Willis je na prirodan, pozitivan, divan način svijetu prenosio ono najbolje što mi imamo, najbolje što Amerika ima svijetu za dati. On je to prenosio s toliko ljubavi, ljudi su to osjećali, znali. I tu njegovu magičnu ponudu bez oklijevanja prihvaćali. U cijeloj povijesti Sjedinjenih Država, usudim se reći, nije bilo značajnijeg prijenosa, značajnijeg procesa. Nekad smo, u povijesti, kao zemlja, činili dobro, nekad smo činili krivo, a mislili da činimo dobro, ono što smo nudili nije uvijek bilo nuđeno na pravi način ili nije uvijek bilo prihvaćano na pravi način ili onako kako je ovdje bilo očekivano… ali kad je Willis Conover u pitanju, njegovo emitiranje jazza u svijet, na valovima Glasa Amerike, tijekom više od 40 godina, i tako spremno, automatski i izravno, prihvaćano u tolikim zemljama – to je bez presedana!”
Da je Willisa osobno poznavao, rekao je, da ga je mogao slušati, bilo bi mu puno teže preuzeti njegovo mjesto. Kad vidi njegove slike, na zidovima hodnika u zgradi Glasa Amerike, uvijek, kaže, osjeća Willisa negdje oko sebe, uvijek misli na njega.
“Čast mi je znati da sam jedina druga osoba, u cijeloj povijesti Glasa Amerike, koja jazz prezentira, u redovitim programima, na njegovim valovima. Sasvim sigurno, neću ostaviti isto nasljeđe koje je Willis za sobom ostavio. Ali za mene je jako važno znati da idem njegovim stopama, stopama nekoga tko je bio tako važan, tako utjecajan, tako snažnog duha i tako istinska legenda.”
Kad je govorio o svojim slušateljima i zemljama iz kojih njemu danas stižu pisma, Russ je spomenuo jedan e-mail koji je nedavno dobio iz Teherana. Čovjek je imao poseban zahtjev, da čuje Louisa Armstronga u pjesmi What a Wonderful World. Uz svoj je zahtjev dodao: Kako bi divan ovaj svijet bio kad bi ga vodili jazz-glazbenici, a ne političari. Willis je obožavao Armstronga. Možda, da može birati, ne bi tražio baš tu pjesmu, možda bi radije čuo neki od Louisovih jazz-standarda nego tu popularnu pjesmu, ali sasvim sigurno ne bi imao ništa protiv da Armstrongov glas čuje jos jednom, gore, u onom drugom studiju, na nebu. Ništa protiv nije imao niti Russ Davis da je odsvira svom slušatelju u Teheranu.