Tijekom priprema za iskrcavanje u Normandiji, 1944. godine, predsjednik Franklin Roosevelt je rekao: “Premda ne mogu podnijeti ni pomisao da ga nemam u Washingtonu, mislim da bi operacijom trebao zapovijedati George Marshall, jer on zaslužuje da mu buduće generacije znaju ime.”
Da je pristao, da je Rooseveltu rekao “Da,” Marshall bi danas bio slavniji general od Eisenhowera, junak drugog svjetskog rata. Nesebično, međutim, on je zapovjedništvo nad savezničkim snagama i njihovim iskrcavanjem u Normandiji Eisenhoweru prepustio, a sebi odredio mjesto u pozadini drugog svjetskog rata. Kad je rat završio, a Rooseveltovu administraciju zamijenila Trumanova, George Marshall je postao njenim državnim tajnikom. Godina je bila 1947. Petog lipnja te godine, Marshall je održao govor diplomcima sveučilišta Harvard i ovim ga riječima započeo: “Ne moram vam ni govoriti, gospodo, da je situacija u svijetu vrlo ozbiljna. To mora biti jasno svakom pametnom čovjeku.” I onda, u sada slavnom, 15-minutnom govoru, a u interesu političke stabilnosti i zdravog svjetskog gospodarstva, iznio svoj prijedlog za rješenje problema gladi, nezaposlenosti, siromaštva i nestašice stambenih objekata, problema s kojima se, po svršetku rata, sučelila razorena Evropa. Tako je i rekao, negdje usred svog govora: “Naša politika nije uperena niti protiv jedne zemlje niti protiv jedne doktrine, već protiv gladi, siromaštva, očaja i kaosa.” Govor je zaključio riječima:”Političkim strastima i predrasudama tu nema mjesta. S vizijom, i voljom našeg naroda da preuzme odgovornost koju je povijest očito našoj zemlji dodijelila, problemi koje sam vam iznio mogu biti svladani.” I bili su svladani, zahvaljujući programu ekonomske obnove, programu koji je na inzistiranje predsjednika Trumana dobio ime “The Marshall Plan,” Marshallov plan.
“Inicijativa,” naglasio je George Marshall u svom govoru, “mora doći od evropskih zemalja. One moraju odrediti program rekonstrukcije, a pomoć će im pružiti Sjedinjene Države.” Reakcija evropskih zemalja na Marshallov govor bila je brza i pozitivna. Njegov je plan imao dva cilja: spriječiti širenje komunizma u zapadnoj Evropi i stabilizirati međunarodni red na način koji će pogodovati razvoju političke demokracije i tržišnog gospodarstva. Pozvani da u programu sudjeluju bili su svi, uključujući i Sovjetski savez i istočnoevropske zemlje. Staljin je odbio, tako i satelitske zemlje. Plan su prihvatile Austrija, Belgija, Danska, Francuska, Grčka, Island, Irska i Italija, Luxembourg, Nizozemska, Norveška, Portugal, Švedska i Švicarska, Turska, Zapadna Njemačka i Velika Britanija, ukupno 16 zemalja.
U američkom Kongresu, i u zemlji, plan je bio kontroverzan i bilo je skeptika – desnica se bojala da Truman počinje s globalnom verzijom New Deala, ljevica – da administracija za Evropu ima imperijalističkih ambicija, ali nakon 10 mjeseci rasprava, program su prihvatila oba doma Kongresa i 3. travnja 1948. godine, na njega je stavljen i potpis predsjednika Trumana.
Već devet dana kasnije, iz teksaške luke Galveston, na put preko mora, do Bordeauxa, krenuo je brod John H. Quick, sa 9.000 tona američkog žita. Ubrzo će mu se pridružiti 150 drugih brodova, s teretima hrane, goriva, industrijske opreme, poljoprivrednih zaliha, građevnog materijala….Maslac i jaja vratili su se u evropske trgovine, lijekovi također, proradile su tvornice, vraćena struja i ceste popravljane. Vraćena je nada u živote 270 milijuna Evropljana. Tijekom četiri godine, koliko je ta operacija formalno trajala, Kongres je, za obnovu Evrope, odvojio preko 13 milijardi dolara.
Zemlje koje su do tada bile neprijatelji, bile su primorane, za njihovo zajedničko dobro, i zajedno raditi. Koristi je, od Marshallovog plana, imala i Amerika – razvila je vrijedna trgovinska partnerstva i pouzdana savezništva među zapadnoevropskim zemljama. I mnoga međusobna, individualna i kolektivna, prijateljstva.
U kratkoročnom smislu, Marshallovim je planom u Evropi odstranjena bila opasnost od gladi i ozbiljne gospodarske krize. U dugoročnom – zapadnoevropskim zemljama omogućen je oporavak i održavanje ne samo ekonomske već i političke neovisnosti.
I iako su i neki u Evropi kritizirali Marshallov plan, tvrdili da on povećava napetosti između Sjedinjenih Država i Sovjetskog saveza u godinama poslije rata, on ostaje jednim od najsmionijih, najpoduzetnijih i najuspješnijih međunarodnih gospodarskih programa u povijesti svijeta. I jednom od najskupljih inozemnih inicijativa poduzetih u razdoblju mira. Marshallov je plan također utro put stvaranju drugih oblika međunarodne suradnje kao sto je Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj, Sjeveroatlantski savez i današnja Evropska zajednica.
U govoru diplomcima Harvarda, početkom lipnja 1947., Marshall je bio rekao:”Sudbina svijeta o istinski tankoj niti visi.” Njegov će plan taj svijet i spasiti. Za njega, George Marshall je, 1953. godine, dobio i Nobelovu nagradu za mir i tako postao prvim profesionalnim vojnikom-njenim dobitnikom. I danas, 55 godina nakon što se ideja rodila, Marshallov plan model je stotinama drugih uspješnih programa diljem svijeta, dokaz da je moguće poticati razvoj gospodarstva, promicanje trgovine i čuvanje mira.
Možda nije slavniji general od Eisenhowera, ali imao je i ovaj general svoj plan, ime Georgea Marshalla ostalo je, također, dobro poznato budućim naraštajima, naročito evropskima!