Svake godine, milijuni ljudi napuste svoje domove, bježeći pred ratovima, glađu ili prirodnim katastrofama. Međunarodna zajednica mnogima od njih pomaže kada dođu kao izbjeglice u strane zemlje. No, kada su oni raseljeni unutar vlastite zemlje, mnogo je teže pružiti pomoć. Sean Maroney izvješćuje o raspravi koja se vodi s ciljem pružanja bolje pomoći raseljenim osobama.
Za četiri godine borbi u Sudanu, između pobunjenika u Darfuru i paravojnih postrojbi, koje uživaju podršku vlade, Ujedinjeni narodi procjenjuju da je živote izgubilo najmanje 200 tisuća ljudi, dok su milijuni morali pobjeći iz svojih domova. Svjetska organizacija je uspostavila prihvatne centre u samom Sudanu za pružanje pomoći u hrani, vodi i privremenom smještaju za raseljene osobe. No, dužnosnici kažu da uspijevaju pomoći samo manjem dijelu onih kojima takva pomoć treba.
Procjenjuje se da u pedesetak zemalja postoji 25 milijuna raseljenih osoba. Ujedinjeni narodi, kako kažu, uspijevaju pomoći samo četvrtini od tih ljudi. Međunarodni zakoni ne štite raseljene osobe. Prema Ujedinjenim narodima, od pojedinačnih se zemalja očekuje da se staraju o vlastitom stanovništvu.
No, Khalid Koser iz Instituta Brookings, u Washingtonu, kaže da to nije rješenje: u mnogim slučajevima pojedine zemlje progone svoje vlastite raseljene građane. "Čini mi se da je paradoksalno – ili kontradiktorno! – očekivati da neke države zakonima i političkim odlukama zaštite svoje raseljene osobe, ako su, često, upravo to one vlade koje provode etničko čišćenje, koje proganjaju te raseljene ljude" - kaže Khalid Koser.
Uganda je jedna od zemalja koje su posebnim zakonima zaštitile raseljene osobe. No, Koser kaže da loši sanitarni uvjeti, nestašica hrane i prenaseljenost i dalje predstavljaju problem i u toj zemlji: "S jedne su strane djela, a s druge – činjenice. A činjenica da su zemlje poput Ugande i Sri Lanke usvojile zakone za zaštitu raseljenih osoba je – sjajna i hvalevrijedna. Ali, u tim je zemljama još uvijek dva milijuna ljudi raseljeno. Dakle, postoji razlika između nacionalne politike i zakonodavstva i stvarnog stanja na terenu."
Khalid Koser kaže da bi međunarodna zajednica trebala djelovati da dovede do promjena na bolje u životima raseljenih ljudi diljem svijeta.