Linkovi

Yankee Doodle


“Jedna dobra pjesma vrijedna je tuce govora i proklamacija,” rekao je Joe Barlow, američki pjesnik i diplomat na početku američke revolucije, pokreta koji je u drugoj polovici 18. stoljeća začela većina britanskih kolonija u Sjevernoj Americi sa ciljem stjecanja nezavisnosti od britanske krune. Jedna takva – Yankee Doodle - postala je, u međuvremenu, sinonimna sa Sjedinjenim Državama. Njome i Glas Amerike započinje i završava svako svoje emitiranje.

Pjesme nam prenose povijest; kroz njih pamtimo priče, a i zabavljamo se. Američka glazba potječe s raznih strana, dolazila je s imigrantima, a onda se u Americi mijenjala, zajedno s ljudima koji su u Ameriku i dolazili zbog jednog novog načina života. Ponekad je na stvaranje te nove pjesme utjecala vjera, često američki osjećaji i stavovi o slobodi kao što je ova revolucionarna pjesma, odavno i neslužbena nacionalna himna…

Ironično je stoga da je, zapravo, počela kao antiamerička pjesma, točnije - kao britanska rugalica neurednim, neuglađenim, neorganiziranim, priprostim vojnicima kolonija, “vojsci” bez prave opreme i oružja, “vojsci” koja ni uniforme nije imala. Za razliku od one elegantne, crvene, na britanskim vojnicima, vojnici kolonija nosili su što su imali ili našli, bili su mješavina boja, jedna jako šarena skupina. Čak je i vojska generala Georgea Washingtona na glavama maramice zavezane nosila. Pjesma se rugala i provincijalnosti kolonijalne kulture i govora.

Postoji više teorija, bolje rečeno – legendi, o porijeklu pjesme. Prema onoj najrasprostranjenijoj, britanski vojni kirurg dr. Richard Shuckberg napisao je satirični tekst pjesme, punih 20 godina prije američke revolucije. Naime, boreći se zajedno u ratu protiv Francuza, 1754., i u ratu protiv Indijanaca, 1763. godine, britanski vojnici su se sjajno zabavljali na račun kolonista, zbog njihovog izgleda. Govorili su – bez kulture, teška provincija.

Prvi stihovi pjesme naizgled nemaju nikakvog smisla – Yankee Doodle went to town/ A-riding on his pony/ Stuck a feather in his cap/ Called it macaroni

Ta zadnja riječ – macaroni – najviše i zbunjuje u pjesmi Yankee Doodle. Odnosi se na činjenicu da je Evropa već lijepo ruho imala i nosila, a Amerika bila bez ikakve pompe, još čista ruralna, izolirana zabit bila. U visokoj modi predvodile su, naravno, Francuska i Italija. Poanta rugalice bila je da žitelj kolonija – Yankee dandy – misli kako je dovoljno pero zataknuti u svoju kapu od rakunova krzna pa da izgleda kao bilo tko a la mode, iz Pariza ili Rima.

Postoji i druga verzija – u Engleskoj je, sredinom 18. stoljeća, u modi bila frizura pod imenom macaroni – u kosu se uplitala vuna, konjska dlaka i žica kako bi frizura smiješno visoko stajala, istina, nešto niže na muškim glavama, ali s onim obaveznim šeširima visoke kalote, nataknutim navrh takve frizure, ona je i na muškim glavama tek nešto manje budalasto izgledala. Taj šešir, međutim, i bio je šešir koji je zamijenio onaj trorogi koji vidimo na glavama očeva-utemeljitelja Sjedinjenih Država. Pjesmica Yankee Doodle odražavala je percepcije Evropljana, način na koji su oni gledali i doživljavali žitelje kolonija.

Kad je rat za nezavisnost buknuo, pjesma je bila posebno popularna među britanskim vojnicima i zdušno se pjevala. Zdušno se, i podrugljivo, pjevala i na njihovom pohodu od Bostona ka Lexingtonu i Concordeu, krajem travnja 1775., pod zapovjedništvom britanskog generala Hugha Percyja, kao pojačanje britanskim vojnicima. Vojska američkih kolonija možda i jest bila neuredna, neuglađena i priprosta, s nejednakim uniformama, ali potukla je sile jednog carstva i već bezbrojnim ranijim verzijama teksta, svoju dodala, pjevajući je cijelim putem do Bostona, dok je britanske snage potiskivala.

Amerikanci su sada bili ti koji su pjesmu prihvatili s puno entuzijazma i podrugljivo je pjevali Britancima. Do 1777., Yankee Doodle je već bio patriotska pjesma i neslužbena američka himna. Kao svoju službenu himnu uzet će je savezna država Connecticut i zadržati do današnjeg dana.

Porijeklo melodije isto je toliko neizvjesno koliko i porijeklo teksta (na spomen teksta, uz onaj prvi, koji se dr. Shuckbergu pripisuje, tijekom rata za američku nezavisnost bilo je pridodano jos nekih 190 kitica!). Melodija, moguće, svoje korijene ima u nekoj staroj engleskoj, irskoj ili holandskoj narodnoj.

Ni točno porijeklo riječi Yankee nije poznato – sredinom 18. stoljeća počelo se koristiti za engleske koloniste u Americi, naročito one na području Nove Engleske, ali o porijeklu naziva postoji puno teorija. Doodle?, ta riječ, u starijem engleskom, značila je “prostak, seljačina, budala.”

Lako pamtljiva melodija doživjela je bezbroj adaptacija i proširenja. Varijacije, i parodije, na melodiju i tekst, mogle su se čuti u nizu popularnih pjesama, musicala, filmova….Tijekom američkog građanskog rata, Jug joj je dao svoju verziju pod naslovom Dixie Doodle. Imao je i Divlji Zapad svoju. “Kralj koračnica,” John Philip Sousa, obožavao ju je i nekoliko puta koristio njenu glazbenu temu. Svoju parodiju dodala je, tridesetih godina prošlog stoljeća, i Billie Holiday, u jazzu. A ima je malo i u Dvoržakovoj Simfoniji Novoga svijeta. Danas, Yankee Doodle jedna je, u Americi, od najomiljenih dječjih pjesmica. I dalje ostaje jedna od vodećih patriotskih pjesama.

Skromnog porijekla i sumnjivog ukusa kad je u pitanju većina njenih stihova, ostala je s Amerikom već neka dva i pol stoljeća. Svira se svakog 4. srpnja, na Dan nezavisnosti, i u mnogim drugim prilikama. Nekoliko je američkih predsjednika koristilo Yankee Doodle, uz neke druge stihove, naravno, i u svojim predsjedničkim kampanjama. Nitko danas, unatoč njenoj popularnosti, ne zna više od one prve strofe, vjerojatno iz pera onog dr. Shuckberga. Evo onda malo instrumentalne verzije, u izvedbi orkestra Boston Pops, pod ravnanjem Arthura Fiedlera…..

XS
SM
MD
LG