U Hrvatskoj je nedavno, na poziv Ureda Hrvatske turističke zajednice u New Yorku, boravila skupina novinara iz Sjedinjenih Država i Kanade, sa ciljem upoznavanja nekih drugih, manje razvikanih, američkim i kanadskim turistima svakako manje poznatih, regija kakve su Slavonija i Istra. Troje novinara iz te skupine govori o svojim utiscima....
Terra Judge je freelance-novinarka; jedna od publikacija za koju redovito piše, i u kojoj je već, potkraj studenoga, objavila svoj članak o posjetu Hrvatskoj - http://www.travelagewest.com - časopis je TravelAgeWest, namijenjen putničkim agencijama i agentima. Časopis ih obavještava o tome što je novoga u industriji turizma, što treba prodavati klijentima, kako to prodavati, što tražiti u destinacijama. Može li “prodati” Hrvatsku, područja u kojima je bila? Definitivno, kaže Terra Judge...
“Po meni, Hrvatska ima ogroman potencijal za rast, za sada je još tako neobična i strana, privlačna upravo zato što nije komercijalizirana, to je njena najveća atrakcija. Područja u kojima smo bili uglavnom ne dobijaju puno stranih turista, a to je dobra vijest za sve one koji žele putovati mimo utabanih staza, koji vole otkrivati nešto novo, ali istovremeno žele dobre hotele, dobre restorane, dane ispunjene zanimljivim aktivnostima...žele, dakle, infrastrukturu na koju se mogu osloniti. Paris, Amsterdam...svi su već tamo bili, svi vidjeli, traži se nešto osebujno, drugačije...Hrvatska to ima, a povoljna je i cijena.”
Terra smatra da je Hrvatska idealna za bračna putovanja, za romantična ljetovanja, jer vidjela je tiha mjesta, odijeljena od svijeta, ali s ponudom i aktivnostima koje su svjetska klasa...
“U Slavoniji smo posjetili neke vinarije, izvanredne su. To bi područje – mirno, opušteno, cijenom dostupno, na selu i romantično, s odličnim vinarijama i malim, seoskim restoranima, s ljudima koji su topli i širokogrudni, bilo idealno za parove na medenom mjesecu. Degustacije vina bile su tako opuštene i nepožurivane. Za razliku od Kalifornije, recimo, ta mjesta nisu komercijalizirana, nisu pod zgradama...vidite i farmu i vinograd, susrećete ljude i obitelji koji u njima rade. Na taj način, u vinarijama i na farmama, posjetitelj će dobiti pravi osjećaj za područje, a to je nešto posebno na putovanjima.”
Skupina je posjetila 10-ak vinarija Požeško-Pleterničkog i Kutjevačkog vinogorja i bila oduševljena slavonskim vinima. I slavonskom hranom. Ako im je teško izgovarati neka geografska imena, nitko nema problema s riječju “kulen”!
”Kobasice su fantastične,” kaže Meryle Evans, povjesničarka kulinarstva, koja o hrani piše za New York Times, časopis Gastronomica i druge specijalizirane časopise za profesionalce u restoranskom businessu (za jedan takav i priprema članak o restoranima u Hrvatskoj).
“U raznim dijelovima Slavonije prave različite, jedna od njih je kulen...jeli smo ga u restoranu Majetić, ručali smo, zapravo, u vinogradu, to je bilo nešto predivno. Poslije kulena, juha od divljih gljiva, koji je to bio intenzivan, izvanredan okus gljiva! Sve je bilo tako dobro, od kulena do domaćeg kukuruznog kruha do deserta, a to su štrukli bili, nismo mogli prestati jesti.”
Po mišljenju Meryle Evans, najveći je potencijal Slavonije upravo u agro-turizmu. Vidjeti sva ona polja kukuruza, vinograde, voćnjake...sve tako mirno, spokojno, nedirnuto i autentično, to bi, rekla je, američkom turistu bilo jako privlačno. Dala je, međutim, i nekoliko primjedbi i savjeta – poželjne su bolje ceste; hrana, iako fantastična, bogata je, američki turisti voljeli bi i neka lakša jela, da ima više alternativa na jelovnicima, više raznolikosti od restorana do restorana; da se engleski govori bolje i na više mjesta; i da ima suvenira! Osim par boca vina (a to više nije tako jednostavno, s današnjim mjerama i propisima u putovanju zrakoplovima), nije bilo apsolutno ničega što je mogla ponijeti sa sobom, kaže, a suveniri su jako važni za turizam, ljudi vole kupovati stvari i nositi ih natrag kući. Sve ostalo, dodala je, ostaviti onakvo kakvo jest, jednostavno...
“Nastaviti s malim, u agroturizmu....važno je imati male restorane, pansione, ne graditi velike i ružne zgrade, suviše novoga i modernoga ne čini mjesta zanimljivima. Seoski ambijent, mir i tišina, to je prava blagodat u ovim našim vremenima.”
Isto mišljenje dijeli i Terra Judge, koja kaže – ono što Slavoniju čini posebnom, činjenica je da nije preplavljena turistima i da je stvarni, duboki i pravi, kulturni doživljaj, ne nešto što je za turista kreirano. Da bi ostalo takvo i uvijek imalo onu draž “neotkrivenoga”, kaže ona, ne smije se graditi ništa veliko, super-luksuzno, treba ostaviti malo i skromno i izvorno, čuvati staro i originalno. Održavati ravnotežu, priznala je, nije lako, ali prijeko je potrebno ukoliko želite da se posjetitelj ne osjeća kao da je u Disneylandu umjesto u Hrvatskoj.
Novinar kanadske televizije, iz Montreala, Jean-Michel Dufaux, bio je posebno impresioniran vinima, Graševinom, Chardonnayom, drugima, vinarije Krauthaker, Kutjevo podruma i drugih proizvođača; smatra da Hrvatska svoja vina dovoljno ne reklamira i da mnogima ta činjenica, da ima sjajna, u ovom slučaju, bijela vina, nije poznata. Po njegovom mišljenju, dobro uređene vinske ceste, da ljudi mogu ići od vinarije do vinarije, kušati vina, uspoređivati, jesti negdje, u nekom malom restoranu, prespavati negdje, u nekom malom hotelu, idući dan nastaviti...to bi bilo jako privlačno kanadskim i američkim turistima koji danas, za razliku od onih prije, možda, petnaest-dvadeset godina, kad je pivo bilo piće većine u obje zemlje i kad mnogi nisu znali razlikovati vino od vina, pokazuju i zanimanje i znanje za vina kao i kulturu pijenja vina. “Koliko sam samo ljudi vidio na francuskim i španjolskim vinskim cestama! Kad bi ljudi više znali za Hrvatsku i njena vina, bilo bi puno više posjetitelja u takvim područjima. S relativno malom proizvodnjom, ona ne može izvozom doprijeti do velikog broja potrošača, ali s dobrim vinskim cestama i raznim potrebnim sadržajima na njima, Hrvatska bi mogla biti vrlo, vrlo uspješna. Nema razloga da ne bude – klima je prava, ljudi znaju kako dobra vina raditi, uostalom – tradicija je stara više stoljeća.”
Jean-Michel je za svoj TV-show napravio kraći dokumentarac, već prikazan u Montrealu, reakcije su bile vrlo pozitivne...
“Puno slušamo o Hrvatskoj, ali ništa ne znamo o njoj, mi u Kanadi, naročito u Quebecu. Znamo samo da je u Evropi i to je to. Nikad ne bi pomislili da ima sjajna vina. Snimio sam vinograde, to je za naše gledatelje bilo pravo otkriće. Isto tako i područje Istre, također novo za naše gledatelje. Ta dualnost – unutrašnjost i obala i u oba područja osjećaj stare Evrope, to je jako privlačno za Kanađane. Obala je prelijepa, arhitektura specifična.”
Kanadski je turist vrlo nepristran, kaže Jean-Michel, bez predrasuda. Kanađani vole jesti dobro i bili bi vrlo sretni u Hrvatskoj, ali privukla bi ih i arhitektura. Osim toga, ljudi su, po njegovom mišljenju, vrlo srdačni i pristupačni, a to je jako važno Kanađanima. “Mi ne volimo ići tamo gdje grubost vlada, volimo ljude s osmjehom na licima. Nas nema puno, svega 30 milijuna, mi smo prijateljski raspoloženi jedni prema drugima. Kanada ima dvije kulture – englesko-kanadsku i francusko-kanadsku. Mi, u Quebecu, činimo četvrtinu ukupnog stanovništva. Imamo više mediteranskog mentaliteta nego oni engleskog porijekla, jako nam odgovara Hrvatska i njeni ljudi. I u njima je primjetan joie de vivre – vole dobro jesti, dobro popiti, smijati se, dobro se zabaviti.”
Za sve troje novinara, ovo je bio prvi posjet Hrvatskoj. Na programu su, osim Slavonije (Kutjeva i Požege), bili i Zagreb, Varaždin i okolica, Opatija i u Istri nekoliko mjesta. Za Požegu Meryle Evans kaže: Doista je vrijedna posjeta! Za Terru Judge, posjet zagrebačkoj tržnici Dolac ostaje nezaboravan. Jean-Michel Dufaux izrazio je žaljenje što je posjet Zagrebu bio kratak. Svima se jako sviđao Varaždin, riječ koja se kod svih ponovila bila je “čaroban”! Isto i za Trakošćan i par drugih dvoraca u okolici. Jedina kritika došla je od Meryle Evans i Jean-Michel Dufauxa – ni tu, nažalost, nitko engleski nije govorio! Za razvoj turizma potrebno je znati engleski, to je nešto što se može lako popraviti i poboljšati.
Opatija je od svih dobila pregršt pohvala – za fantastične hotele i restorane poput hotela Millenium (Meryle Evans: Tamo sam, vjerojatno, najbolje u životu doručkovala, takva mjesta jako bi odgovarala američkim turistima!) i općenito ponuda i usluge njegovog restorana Sv. Jakov; hoteli Villa Astra i Villa Eugenija posebno su impresionirale Terru Judge. Kićenom arhitekturom Opatije, tako lijepo obnovljenom na mnogim mjestima, svi su bili opčinjeni, a još više onom Lovrana i njegovim malim hotelima u “apsolutno čarobnim starim zdanjima.” Opatija i Lovran, zaključak je svih, puni su neodoljivog šarma. Jedino razočaranje, rekla je Terra Judge, bilo je vidjeti da su mnogi hoteli zatvoreni, da su mnoge aktivnosti prekinute, samo zato što je glavna sezona završila. Post-sezona bi im isto trebala biti atraktivna, trebali bi više reklamirati, dodala je ona, jer mnogi ljudi, zbog nešto boljih cijena, vole putovati i odlaziti na odmor baš u tim danima. Upravo to su ljudi, podsjeća Terra, koji, kad se vrate kućama, govore drugima, prenose riječ prijateljima, znancima, preporučuju mjesto i zemlju kao nešto novo, nešto čega drugdje nema.
Još jedno “veličanstveno otkriće” za sve bio je restoran Draga di Lovrana. Čule su se riječi “kao iz bajke”, “fantazija”! A bila je i sezona kestena što se odrazilo u svakom slijedu jednog nezaboravnog ručka.
Kao što su se, u sezoni tartufa – tartufi, u svakom slijedu jela, u restoranu Zigante, u Livadama. I hrana i usluga – čista elegancija!, rekla je Meryle Evans. “Lov na tartufe” bio je za Terru Judge jedinstveni doživljaj. O tome treba drugima govoriti, rekla je ona. Isto tako i o Plitvičkim jezerima, kamo je, uz još neka druga mjesta, do Dubrovnika, otišla u vlastitom aranžmanu. “Fenomenalno, nisam ni znala da tako nešto postoji; Plitvice, kao čudo prirode, treba više i bolje reklamirati, ljudi moraju saznati i za tu predivnu stranu Hrvatske!”
Reklamirati, prodavati, nuditi više kreveta, da!, ali dobro paziti da sve ne postane samo još jedna Francuska rivijera, kaže Jean-Michel Dufaux. “Hrvatska je postala uzbudljivo novo mjesto; izazov koji se pred nju postavlja – kako zadržati sav taj šarm rustičnoga, inače neće više biti Hrvatska!”
Vraćamo joj se sigurno, bile su zadnje riječi i Terre Judge i Meryle Evans i Jean-Michela Dufauxa.
