“Čovjek je jedina životinja koja dim u svoje tijelo uvlači za zadovoljstvo, iz čistog užitka,” pise novinar Eric Burns u svojoj knjizi The Smoke of the Gods, A Social History of Tobacco, Dim bogova, Drustvena povijest duhana. Tijekom 500 i nesto godina, duhan je putovao nekim neravnim i tvrdim putevima; Burns tu voznju cini vrlo zabavnom i brzom, dobro i zanimljivo ispricanim pricama.
Ubrzo nakon sto je doplovio do Amerika i iskrcao se, 12. listopada 1492. godine, na jednom od otoka u Bahamskom arhipelagu, Kristofor Kolumbo primio je dar od domorodaca – svezanj suhih listova. Nije znao sto ciniti s njim, ali je zapisao: Sigurno znaci nesto veliko i vazno ovim ljudima. Indijanski su narodi uzgajali i uzivali duhan tisucama godina; za Kolumba i njegove ljude, proizvod je bio potpuna nepoznanica.
Znacaj dara ostao je, za Kolumba i njegovu posadu, tajna sve dok u listopadu te iste, 1492. godine, jedan od clanova posade, covjek po imenu Rodrigo de Xerez, nije imao priliku vidjeti sto Indijanci sa suhim listovima rade – motali su ih u dugacke, uske smotke, jedan kraj bi zapalili, a onda s drugoga, punim plucima, duboko dim u sebe povukli. Zvali su te svoje smotuljke – tobacco, rijecju iz jednog od jezika Kariba – Taino.
Za drevne Maya Indijance, pise Eric Burns, pusenje je imalo duboko religiozno znacenje, a bilo je smatrano i korisnim, blagotvornim za zdravlje, lijecilo je, po njihovom vjerovanju, mnoge boljke, od ujeda zmije do – astme! De Xerez je sa sobom, natrag u Spanjolsku, ponio malo tog cudnog, smedjeg i suhog lista – u povijesne anale ce i uci kao prvi Evropljanin koji je stekao naviku pusenja, postao ovisnik duhana. Sokirani njegovom cudnom sklonoscu, prestravljeni susjedi prijavili su ga inkviziciji. Vidjevsi i sami kolutove dima kako se izvijaju iz njegovih ustiju i nosa, inkvizitori su pomislili da s vragom imaju posla i odmah de Xerezu oduzeli zemlju, svu imovinu, a njega bacili u tamnicu.
Nekima u Evropi, uvlacenje dima u pluca izgledalo je egzoticno; drugi su obicaj smatrali cistim barbarizmom, a duhan “stetnim, strasnim otrovom.” Dok ga nisu sami probali. I privlacna je trava na juris osvojila Stari svijet, puno bolje prosla kod Engleza nego kod Spanjolaca – istrazivac Sir Walter Raleigh popularizirao je duhan, u Engleskoj, u 16. stoljecu; uvjerio, da je dobro zapaliti, i kraljicu Elizabetu. U narodu je bilo rasprostranjeno vjerovanje da duhan moze otjerati cak i kugu.
Englezi su se s biljkom jos bolje upoznali kad su u Jamestownu, 1607., u svibnju ce biti tocno 400 godina, osnovali koloniju. Britanski kralj James I (Jakov I, iz dinastije Stuarta), koji je na prijesto stupio 1603. godine, toliko je mrzio duhan, a i Sir Waltera Raleighija i njegovu prljavu naviku pusenja, da je odmah uveo porez na duhan u visini od nepodnosljivih 4.000%!
Ironija je, medjutim, htjela da glavni dobavljac duhana za englesko trziste postane upravo mjesto koje je ime dobilo po kralju koji je duhan toliko mrzio. G. 1611., John Rolfe donio je duhan sa Trinidada u Jamestown, u Virginiji, i tu poceo uzgajati duhan tipa Virginia, blagog okusa. Englesko trziste uskoro ce preplaviti proizvod iz Jamestowna. Do 1617., kolonija izvozi vec deset tona duhana. ”Englezi su konacno nasli,” pise Eric Burns, “svoj rudnik zlata!”
I duhan postaje glavni artikl, kljucna trgovinska roba u mladim kolonijama Novoga svijeta, “prvi uspjesan americki izvoz,” po rijecima Erica Burnsa. “Pridruzuje se alkoholu kao jedna od covjeku najdrazih i jedna od najveceg prijekora vrijednih navika.”
Kad je engleski kralj zabranio koloniji da duhan prodaje drugim zemljama, kolonisti su se zestoko usprotivili toj odluci. Uzgajivaci Virginia duhana poput Georgea Washingtona i Thomasa Jeffersona, pise Burns, bili su medju najstrasnijim zagovornicima za nezavisnost kolonija. Vecina potpisnika Deklaracije o nezavisnosti bili su ili pusaci ili uzgajivaci duhana, najcesce i jedno i drugo.
Tijekom 18. stoljeca, duhan je zdusno prihvatila cijela Amerika iako je glasne kriticare duhan imao od samog pocetka. U prvoj polovici 19. stoljeca, duhan za zvakanje postaje popularan medju Amerikancima. Pise Eric Burns: “To je ruke ostavljalo slobodnima...za one koji su gradili zemlju iz temelja.” Kad je Charles Dickens dosao u tu zemlju, ocijenio je zvakanje i pljuvanje “najodvratnijom navikom koju je civilizacija ikada vidjela.”
Tijekom razdoblja gradjanskog rata siri se cigareta. Jos brze nakon 1881. godine, tocnije – nakon izuma Jamesa Bonsacka, stroja za izradu cigareta, i one postaju glavni oblik uzivanja duhana.
Ali, krajem 19. stoljeca, pocinje i neumorna kampanja protiv pusenja, radja se Anti-Cigarette League of America. U Kansasu, tijekom izvedbe Bizetove opere Carmen, radnja se ne smije odvijati vise u tvornici duhana nego na jednoj farmi mljecnih proizvoda.
S pocetkom prvog svjetskog rata, medjutim, restriktivni zakoni se ukidaju, cigarete, u visemilijunskoj vrijednosti, salju americkim vojnicima na bojistima. Dvadesetih godina, pusenje uzima maha medju svim Amerikancima, popularno je narocito kod takozvane Flapper-generacije, glamurozne nove generacije “emancipiranih zena.” Proizvodjaci duhana trose ogromne svote na reklamiranje cigareta i da bi imali sto vise uspjeha, koriste velika sportska i filmska imena.
No, dvadesetih godina objavljuju se vec i prva medicinska istrazivanja koja ukazuju na povezanost pusenja i raka. Vecu pozornost ta istrazivanja dobijaju tek 50-ih godina; u medjuvremenu, drugi ce svjetski rat dovesti do novog pusackog booma – americkim se vojnicima tjedno daje sedam kutija cigareta. Dokazi se, nazalost, gomilaju i 1964. direktor Savezne uprave za javno zdravstvo – Luther Terry – izdaje dokument u kojemu kategoricki tvrdi da izmedju “pusenja cigareta i raka pluca, kao i niza drugih zdravstvenih problema, postoji izravna veza.” Taj dokument, pise Burns, oznacio je pocetak kraja jednoj kulturi koja je cvjetala tijekom cijele americke povijesti.
Prvo su dosla upozorenja na kutijama cigareta, potom su, 1971. godine, s televizije nestale reklame, dvije godine kasnije pusace se prognalo u zadnje redove autobusa i zrakoplova, g. 1990. uvedena je i potpuna zabrana pusenja na avionima, a 1999. nestali su i oglasi s velikih reklamnih panoa. Marlboro Man postat ce glasni protivnik pusenja prije svoje smrti, u 51. godini zivota, od raka pluca.
Iako danas, u Americi, jos uvijek ima 45 milijuna pusaca, slika koju Eric Burns daje na kraju svoje knjige, slika je jedne industrije na izdisaju. Kraj knjige i zatvaranje je punog kruga – opet smo tamo gdje se nasao onaj nesretnik Rodrigo de Xerez, kojemu su se susjedi rugali i prezirali ga zbog njegovog odvratnog obicaja. Nakon pet stoljeca, pusaci su opet izopcenici drustva. Osjecaju li i oni da ih progoni neka nova inkvizicija? To pitanje Eric Burns ne dira. Njegova knjiga 'Dim bogova, Drustvena povijest duhana' samo je to – vrlo zanimljivi povijesni prikaz, knjiga puna slikovitih prica i legendarnih likova, kriska americkog nasljedja koje nestaje u povijesnim vodama.