Već tisuće godina, ljudska bića pate od genetskog poremećaja kojemu se posvećuje pažnja tek zadnjih nekoliko desetljeća. Radi se o celijakiji, bolesti koju može pokrenuti i najobičnija kriška kruha.
Za Annu Quigg, odlazak u trgovinu živežnim namirnicama može potrajati satima: ona, naime, mora pročitati sve naljepnice sa sastojcima određenog prehrambenog proizvoda kako bi bila sigurna da u njima nema ni traga pšenici, ječmu ili raži: "Dakle, znate unaprijed da ne možete uzeti juhu s rezancima, ali trebate pogledati i što sadrže one malo gušće juhe; jesu li možda zgusnute pšeničnim brašnom?"
Spomenute žitarice sadrže protein gluten, idealno sredstvo za zgušnjavanje juha, sladoleda, kečapa i nebrojenih drugih namirnica. Kojiput, popis sastojaka nije posve jasan, kaže ona: "Recimo, piše 'modificirani prehrambeni škrob'. Ne znaš, doduše, dolazi li taj škrob od kukuruza – što mi ne bi škodilo – ili od pšenice ili ječma."
U tinejđerskoj dobi, liječnici su kod Anne Quigg dijagnosticirali bolove u zglobovima, ubrzani rad srca i tešku anemiju. S vremenom, razvili su se i problemi probavnog sustava. Vrijeme obroka – posebice ako nije bio kod kuće – pretvorilo se u mučenje, sve dok joj jedan prijatelj nije sugerirao testiranje na celijakiju. Tek je tada – kako kaže – otkrila da se može ostati sjediti u restoranu s prijateljima i nakon večere, te da – ako jede odgovarajuće dijetalno – ne treba u svako doba znati gdje se nalaze sanitarne prostorije.
Oboljeli od celijakije često pate od proljeva, gubitka težine, bolova u trbuhu, umora i pothranjenosti. Crijevo, na koncu, bude nepovratno oštećeno. Nesnošljivost prema glutenu razvila se – kako se smatra – u rano doba pojloprivrede. Prvo je bila prepoznata u Europi; u novije vrijeme dijagnosticirana je u Sjevernoj i Južnoj Americi, Indiji i, na čuđenje znanstvenika, u skupini saharskih izbjeglica. Nitko među tim izbjeglicama nije bolovao od celijakije sve dok im humanitarne organizacije nisu počele dovoziti pšenicu i druge žitarice koje sadrže gluten.
Dr. Carlo Catassi je radio sa saharskim izbjelicama: "Otkrili smo da 5,6 posto djece u toj populaciji boluje od celijakije, dakle svako 18. dijete. To je ogroman postotak."
Carlo Catassi i njegov kolega Alessio Fasano svjetski su poznati stručnjaci za celijakiju. Njihova istraživanja u Anconi, te pri Sveučilištu Maryland, u Baltimoreu, usredotočena su na potencijalno liječenje – pilulama ili cjepivom.
Dr. Fasano kaže da sve dok barem jedno od toga dvoga ne bude bilo dostupno, oboljelima ostaje samo jedna opcija – vrlo restriktivna dijetna prehrana: "Jedna od najugodnijih i najprirodnijih aktivnosti ljudskog roda – jedenje – postaje za oboljele vrlo naporna aktivnost, povezana sa stresom i nervozom. Često se to očituje i na njihovo duševno zdravlje, depresijom."
Potvrdna dijagnoza celijakije postavlja se na osnovu krvnog testa i, vjerojatno, biopsije tankog crijeva. No, u mnogim udaljenim krajevima svijeta, niti jedna od tih pretraga ne može se izvesti. A, često, upravo su to područja u koja humanitarne organizacije šalju pomoć u hrani, uključujući i pšenicu.