“Dan rada razlikuje se, u svakom bitnom pogledu, od svih drugih praznika godine u bilo kojoj od zemalja,” rekao je Samuel Gompers, utemeljitelj Američke federacije rada i njen dugogodišnji predsjednik (od 1886. do 1924. godine). “Svi drugi praznici su,” rekao je on, “manje-više vezani za sukobe i bitke kojima čovjek dokazuje svoje junaštvo nad drugim čovjekom, uz trzavice i svađe zbog vlasti i pohlepe, uz pobjede jedne zemlje nad drugom. Labor Day...nije posvećen nijednom čovjeku, živom ili mrtvom, nijednoj vjerskoj sljedbi, rasi ili naciji.”
Oni koji su, prije više od stotinu godina, doprinijeli stvaranju tog praznika zacijelo bi bili iznenađeni kad bi vidjeli kako ga danas slavi Amerika. Njima nije bio na umu dan nerada ili odmora, točnije - jedan dugi, opušteni vikend opraštanja od toplih dana ljeta, što je Labor Day postao otada. Njima, onim mladim radikalima i strasnim aktivistima koji su započeli radnički pokret u Americi sredinom 19. stoljeća, Dan rada trebao je biti prilika za energičnu akciju, za planiranje, okupljanje, demonstraciju.
Da bi se njihovi glasovi čuli, individualni radnici morali su se ujediniti. Pravo da se organiziraju i, po potrebi, štrajkaju, bilo je prvi put službeno priznato 1842. godine, od strane Vrhovnog suda Massachusettsa. Put ka sindikalnom organiziranju bio je dug, težak i opasan. U svojim nastojanjima da obeshrabre radnički pokret, šefovi su se služili beskrupuloznim, često i kriminalnim načinima. Ono što je njih zanimalo bio je profit, a da bi ga ostvarili, radnici, uključujući i djecu, morali su raditi duge i teške sate. Radni su uvjeti bili nesigurni, često i po život opasni.
Petog rujna 1882., u New Yorku, u organizaciji Knights of Labor, Vitezova rada, održana je prva radnička parada. Okupilo se 20.000 ljudi, u znak podrške radnim ljudima Sjedinjenih Država. Vijorile su se američke zastave, održani mnogi govori, citirala načela američke revolucije, nosili transparenti – Željeznice i telegraf u ruke vlade – i oni koji su nosili agresivnije poruke – Rad je ovu republiku izgradio, rad će ovom republikom i vladati. Namjera radnika bila je “upozoriti političare da neće više trpjeti pohlepu monopola.”
Ubrzo, parade su se proširile svim većim gradovima Amerike; za samo četiri godine, uspjele su privući toliko sudionika i toliko podrške da, iako još nisu bile legalne, bile su izuzetno popularne, postajale institucija Amerike, s piknicima i glazbom isto toliko koliko i sa žestokim aktivizmom. Više od 20 saveznih država, na čelu s Oregonom, prihvatilo je Dan rada, kao praznik, prije nego što će ga odobriti i savezna vlada. Predsjednik Cleveland, koji je loše postupio u štrajku radnika kompanije Pullman, u Illinoisu, gdje su željeznički radnici prosvjedovali zbog niskih nadnica, a onda ih je nasilno raspršila savezna vojska, spremno je prihvatio rezoluciju Kongresa 1894. godine, u znak kompromisa, a bila je i izborna godina.
Donošenje zakona, međutim, nije značilo odmah i njegovu primjenu i radnici su se morali boriti još dugo vremena prije nego što je praznik dobio i priznanje i podršku poslodavaca. Također, neke druge radničke organizacije, naročito one koje su bile pridružene Međunarodnoj udruzi radnika, željele su da se praznik rada slavi prvog svibnja. Bojeći se jačanja socijalističkog pokreta, predsjednik Cleveland je brzo i zdušno podržao stajalište organizacije Knights of Labor i njihov prijedlog da se Dan rada održava prvog ponedjeljka rujna.
Više od stoljeća je prošlo otkako je Samuel Gompers izgovorio one riječi ; vremenom, gubila se politička važnost praznika i Labor Day je sve više postajao dan odmora, a sve manje dan političkog organiziranja. G. 1995., manje od 15% američkih radnika pripadalo je sindikatima, za razliku od pedesetih godina kad je 50% njih bilo u članstvu sindikata. A gotovo svi imali su koristi od pobjeda radničkog pokreta.
Unatoč njegovoj transformaciji, Labor Day je još uvijek ono čemu su se mnogi, koji su se za radnička prava borili, zapravo i nadali – dan čistog odmora, utemeljen u znak štovanja i priznanja vrijednog i teškog rada Amerikanaca.
Radnički pokret u Sjedinjenim Državama osigurao je mnoga prava američkim radnicima, no ako se njihovih bitaka mnogi Amerikanci danas i ne sjećaju, dobro im je poznata glazba. Pjesma je uvijek igrala važnu ulogu u kampanjama za radnička prava. Neke govore o borbi za bolje radne uvjete i bolju plaću, druge o ponosu na dobro obavljenom poslu, treće – o gorkoj, katkada nasilnoj borbi između radnika i poslodavaca. Jednu smo čuli na početku ovog priloga – Which Side Are You On, Na čijoj si strani, u izvedbi folk-pjevača Petea Seegera.
Jednom, u okrugu Harlan, savezna država Kentucky, policija jedne rudarske kompanije dala se u potragu za vođama sindikata. Došli su u kuću jednoga od njih, ali kako ga nisu našli, čekali su pred kućom, danima. Njegova supruga, Florence Reece, koja je u kući, s djecom, ostala, napisala je pjesmu Na čijoj si strani.
Neke od najboljih radničkih pjesama napisali su oni koji su radili u rudnicima. Jedan od najpoznatijih pisaca radničkih pjesama u Sjedinjenim Državama bio je čovjek poznat pod imenom Joe Hill. Nekvalificirani radnik koji je u Ameriku došao iz Švedske, početkom prošlog stoljeća. Pridružio se sindikatu Industrial Workers of the World koji je svoje članove i bodrio riječima “Pjevaj i bori se.” Jedna od najpoznatijih Hillovih pjesama je “Casey Jones,” pjesma o vlakovođi koji radi pod nemogućim uvjetima. Kad su Hillu bile 33 godine, bio je optužen za ubojstvo. Mnogi povjesničari vjeruju da je ono bilo namješteno kako bi mu se neki osvetili zbog njegovih aktivnosti. Zauzeli su se za Hilla i predsjednik Woodrow Wilson i švedska vlada, ali Joe Hill je bio pogubljen u Salt Lake Cityju, u studenom 1915. Njegove pjesme posvećene američkim radnicima i njegova dramatična smrt učinili su od Joe Hilla američkog narodnog junaka. Njegove zadnje riječi bile su: Ne tugujte za mnom, ne trošite osjećaje. Organizirajte radnike! Pjesmu o Joeu Hillu napisali su Earl Robinson i Alfred Hayes, slušamo je u jednoj od nezaboravnih izvedbi Joan Baez....
