Istraživanje analizira situaciju u gotovo 200 zemalja svijeta te naglašava važnost slobodnog tiska i transparentnosti, u sprečavanju korupcije u državnoj upravi i u poslovnom svijetu.
Svjetska banka, čiji su vlasnici 184 države-članice, godišnje na razvoj siromašnih zemalja potroši oko 20 milijardi dolara. Od kako je na čelo Svjetske banke došao Amerikanac Paul Wolfowitz, ova je ustanova pojačala svoju borbu protiv korupcije. Svjetska banka, naime, želi da se njezin novac - koji je namijenjen siromašnim zemljama - potroši svrsishodno, na ispravan način, a ne na podmićivanje. Paul Wolfowitz tvrdi da je korupcija najveća barijera ekonomskom razvoju. On je već obustavio ili otkazao zajmove Čadu, Bangladešu i Indiji, jer je u lokalnim projektima, koje je financirala Svjetska banka, bilo otkriveno uzimanja mita. O nedavno objavljenom izvješću Svjetske banke o korupciji u svijetu, Wolfwoitz kaže: "Izvješće vrlo uvjerljivo pokazuje da je najbolja brana korupciji – solidna državna uprava koju se redovito nadzire. Političari vole govoriti o korupciji jer znaju da će o tome pisati novine. Međutim, za nas u Svjetskoj banci najvažnije je da se u što više zemalja svijeta učvrsti solidna, poštena državna uprava te pravna odgovornost u slučaju kršenja zakona".
Svjetska banka sve do nedavno nije bila ovoliko ozbiljna glede korupcije. Prije desetak godina, bila je kritizirana da ignorira korupciju i daje zajmove vladi diktatora tadašnjeg Zaira, Mobutu Sese Sekoa. Privatizacija državnih firmi u Mozambiku – za što se zalagala Svjetska banka – rezultirala je korupcijskim skandalom u kojem su 2000. godine ubijeni jedan novinar i bankar. Ekonomist Joe Hanlon pisao je o ovom skandalu. "Već dosta dugo tvrdim da su donatori na izvjestan način bili umiješani u korupciju. U slučaju Mozambika su je čak i podržali. Svjetska je banka uspješno vršila pritisak na lokalna banke da daju zajmove privatnim domaćim tvrtkama, iako su lokalne banke upozoravale da ove tvrtke neće vratiti zajmove. Svjetska se banka oglušila na ta upozorenja, rekavši da je jako važno da se podrži privatizacija državnih poduzeća".
Korumpiranim državama u pravilu dominira jedna stranka, u njima ne postoji efikasna kontrola izvršne vlasti, pravna država je slaba te postoje veze između korumpiranih državnih dužnosnika i organiziranog kriminala. Direktor Svjetske banke Paul Wolfwotz smatra da su u borbi protiv korupcije ključni slobodni mediji. "Oni koji naglašavaju razlike između ekonomskog i političkog razvoja zaboravljaju činjenicu da korupciju u državnom aparatu otkrivaju upravo slobodni mediji. Ako su oni zauzdani, ako ih se kontrolira, onda će i korupcije biti više".
Ilustracija ove izjave može se naći u nedavnom slučaju iz Sjedinjenih Država, koje – kao niti ostale zemlje svijeta – nisu imune na korupciju. Dnevnik San Diego Union-Tribune i izvještajna agencija Copley News Service dokumentirali su u svojim člancima da je utjecajni član Zastupničkog doma, republikanac Duke Cunningham, primao mito od jedne tvrtke koja je – nakon isplaćenih milijuna dolara – sklapala unosne poslove s Ministarstvom obrane. Nakon što su članci objavljeni, otvorena je istraga, a potom uskoro i suđenje, na kojem je Cunningham zbog primanja mita i drugih, s tim povezanih kaznenih djela, osuđen na sedam godina zatvora. Dvije medijske kuće koje su otkrile ovaj skandal ove su godine za svoje istraživačko novinarstvo dobile Pulitzerovu nagradu.
Slučaj korumpiranog kongresmena Duke Cunninghama komentira Wendell Rawls iz washingtonskog Centra za javni integritet. "Najbolje je kada postoje kvalitetni novinari koji istražuju ovakve slučajeve i o njima informiraju javnost. Reflektore treba uperiti na ljude koji krše zakon. Vlast se na taj način čini odgovornom za svoje postupke, na svim razinama".
Primjera hrabrog novinarskog istraživanja korupcije ima u svim zemljama svijeta. Novinari u zemljama u razvoju znaju i izgubiti život nakon otkrivanja korupcijskih skandala. Tom , čelnik washingtonskog Projekta za izvrsnost u novinarstvu, kaže da mediji imaju važnu ulogu korektiva vlasti. "Mediji su svojevrsna četvrta grana vlasti, uz sudsku, zakonodavnu i izvršnu. Mediji prate što se događa, upozoravaju na neregularne stvari, i ostavljaju javnosti da sama odluči je li se dogodilo nešto protu-zakonito ili ne?"
Tom Rosenstiel spominje i aferu Watergate, s početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća, vjerojatno najpoznatiji skandal političke korupcije na svijetu. Nakon što su aferu otkrili mediji, javni pritisak na Bijelu kuću postao je toliko snažan da je tadašnji predsjednik Richard Nixon podnio ostavku. "Mediji su temeljni dio demokratske vlasti. Bez njih nema demokracije. Vrlo je poznata izjava Thomasa Jeffersona koji je rekao da bi 'kada bi trebao birati između demokratske vlasti bez slobodnog tiska i jedino slobodnog tiska – izabrao slobodni tisak'".
Međutim, od slobodnog tiska bit će male koristi ako državna uprava nije transparentna, ako od građana skriva način svog funkcioniranja.
Termin 'transparentan' posljednjih se godina često čuje – bilo da je riječ o nuklearnom oružju, ptičjoj gripi, poslovnoj praksi neke firme ili postupcima državne uprave. Transparentno djeluje onaj djelatnik koji poštuje potrebu javnosti da bude informirana o regularnosti postupka – bilo u državnom ili privatnom sektoru. Charles McPherson, savjetnik u Svjetskoj banci, navodi jedan primjer koji ilustrira važnost transparentnosti. "Transparentnost može imati značajan utjecaj na smanjenje siromaštva. Ako je javnost informirana o razmjerima problema, te kako se raspoloživi novac koristi, onda je o tome moguća javna debata. Može se razgovarati o prioritetima, o načinu trošenja novca, može se izvršiti pritisak na vlast da promijeni neke stvari. Što je javniji postupak i debata - i siromašni imaju veći utjecaj na svoj položaj".
Stanje korumpiranosti u državama svijeta prati organizacija Transparency International. Prema njezinim istraživanjima, Island je najmanje korumpirana zemlja na svijetu, dok je Čad najkorumpiraniji. Nancy Boswell iz američke podružnice Transparency Internationala kaže da su najkorumpiranije one zemlje u kojima je otvorenost – transparentnost – državne uprave najmanja. Masovna korupcija najviše šteti prosječnom građaninu – kaže Nancy Boswell. "Ako ljudi moraju plaćati mito za najosnovnije javne usluge – recimo školu ili bolnicu – onda se tu radi o cijeni koje to društvo plaća u ljudskim životima.
Nancy Boswell kaže da su u borbi protiv korupcije izrazito važni slobodni mediji i neovisno sudstvo, no to često i nije potpuno dovoljno. "Također je potrebna promjena u načinu obrazovanja. Korupcija ne bi trebala biti nešto što je normalno. Djeca se od najranije dobi moraju učiti da – kada je u pitanju državna vlast u njihovoj zemlji - trebaju imati visoka očekivanja. Svaki čovjek ima pravo očekivati da će u njegovoj zemlji vlast biti poštena, solidna i otvorena, a isto tako i privatni sektor".
Posljednjih desetak godina, problem korupcije podignut je na sam vrh dnevnog reda međunarodnih organizacija i summita svjetskih čelnika. Cilj ovih globalnih napora je svesti korupciju na najmanju moguću mjeru.