Kina je jedan od glavnih partnera u šesterostranim razgovorima kojima je cilj uvjeriti Sjevernu Koreju da se odrekne svog nuklearnog programa. Andre de Nesnera podrobnije analizira odnos između tih dviju zemalja, kao i moć Pekinga da vrati Pjongjang za pregovarački stol.
Obično se smatra da je Kina najvjerniji saveznik i najveći strani izvor podrške Sjevernoj Koreji. Daniel Sneider, stručnjak za Kinu pri Centru za azijsko-pacifičke studije Sveučilišta Stanford, kaže da te dvije zemlje imaju vrlo dugotrajne i bliske povijesne veze: "Upravo su Kinezi intervenirali 1950. godine i spasili Sjevernu Koreju od nestanka sa zemljovida pred napadom generala MacArthura. Kinezi su bili saveznici Sjeverne Koreje i u desetljećima koja su uslijedila; oni su bili dobavljači vojne opreme i pomoći … oni su bili ideološki saveznici."
Dvije zemlje imaju i 1360 kilometara dugu granicu, a na sjeveroistoku Kine žive značajna korejska manjina. Na gospodarskom planu, Peking je glavni opskrbljivač Pjongjanga hranom i energijom. Daniel Pinkston, stručnjak za Koreju pri Centru za studije neširenja naoružanja, u Montereyu u Kaliforniji, kaže da kineske kompanije trguju sa Sjevernom Korejom na dvije različite razine: "S jedne strane postoje ogromne državne kompanije koje vode najveći dio trgovine naftom i žitaricama. Zatim postoje tvrtke srednje veličine, i, na koncu, posve male obiteljske firme koje vode manji malogranični trgovinski promet."
Unatoč tako bliskim ekonomskim i povijesnim vezama, stručnjaci kažu da su odnosi između Kine i Sjeverne Koreje daleko od srdačnih. Jim Walsh je stručnjak za sigurnost pri Massachusettskom Institutu Tehnologije. On je u nekoliko navrata putovao u Sjevernu Koreju. "Kad sam bio u Sjevernoj Koreji, bilo mi je jasno da Sjevernokorejci prema Kinezima imaju odnos istodobne ljubavi i mržnje. S Kinom se osjećaju emocionalno i povijesno povezani. To je odnos iznikao iz povijesti i krvi. S druge strane, sebe vide kao malu zemlju okruženu divovima, što ih brine i čini sumnjičavima" - objašnjava Jim Walsh.
Daniel Sneider, sa Sveučilišta Stanford, slaže se s takvom ocjenom: "Ako sa Sjevernokorejcima razgovarate o Kini, ne potraje dugo prije nego što oni iskažu priličnu dozu neprijateljstva, pa čak i prezira prema Kinezima. Korejci općenito – a Sjevernokorejci posebice – ne žele da im se naređuje i određuje. Oni su vrlo ponosni, jaki nacionalisti, i oštro reagiraju već i na samu pomisao da su, na izvjestan način, na raspoloživosti Kinezima. Čak traže prilike da, u metaforičkom smislu, Kinezima gurnu prst u oko samo da bi pokazali da se na njih ne može vršiti pritisak kako se kome svidi."
Najnoviji primjer iskazivanja Sjeverne Koreje da je neovisna o željama Kine nedavno je testiranje nekoliko balističkih raketa. Adam Segal, stručnjak za Kinu iz Vijeća za međunarodne odnose, kaže da je većina tih projektila bila kratkog i srednjeg dometa, a samo jedan od njih je bio dalekometni projektil, Taepodong-2, koji bi – teoretski – mogao dostići do teritorija Sjedinjenih Država. "Sjedinjene Države su provele mnogo vremena u raspravama o Taepodongu-2. Ali, svi drugi projektili koji su bili lansirani imaju domet koji uključuje Kinu. Prema tome, jasno je da je poruka bila odaslana Kini i Južnoj Koreji i Japanu" - tvrdi Adam Segal.
Ta su lansiranja – slažu se eksperti – za Kinu bila pljuska, jer je Peking javno pozivao Sjevernu Koreju da ne izvodi testiranja. Daniel Pinkston kaže da su Kinezi iskoristili i svoju diplomatsku vještinu da bi oživili šesterostrane pregovore kojima je cilj uvjeriti Pjongjang da okonča svoj program nuklearnog naoružanja: "Posebice su pozivali Sjedinjene Države i Sjevernu Koreju da pokažu veću fleksibilnost i vrate se za pregovarački stol, tako da je to učinilo stvari još težima. Japanu je to dalo razloge da proširi svoje vojne sposobnosti i poveća svoj sustav proturaketne obrane, koji Kini smeta. Na taj se način u regiji povećava broj složenih faktora, što je sve za Kinu uzrok prilične nelagode."
Testna lansiranja koja je izveo Pjongjang navela su na koncu Kinu da glasa za rezoluciju Ujedinjenih naroda kojom se ta lansiranja osuđuju. No, pristala je uz rezoluciju tek kad je njezin tekst bio ublažen. Daniel Sneider kaže da su se Kinezi oduvijek protivili ikakvoj rezoluciji koja bi predlagala teže sankcije protiv Pjongjanga, jer su se plašili da bi takva mjera mogla destabilizirati regiju. Prema Sneideru, Kina najviše želi stabilnost na vlastitim granicama. Stručnjaci se slažu da ako bi itko mogao navesti Sjevernu Koreju da se vrati pregovorima, onda je to zaista Kina.
No, kako tvrdi Sneider, moć Pekinga nad Pjongjangom vrlo je ograničena: "Bio sam u Pekingu prije nekoliko tjedana, točno u vrijeme kad je počela kriza s probnim lansiranjima. Razgovarao sam sa kineskim stručnjacima za Sjevernu Koreju i oni su mi redovito govorili: 'Vi Amerinakci uveliko precjenjujete naš utjecaj nad Sjevernom Korejom. Njima se ne može jednostavno reći što da rade. Oni nas uopće ne slušaju na takav način.'"
No, i Daniel Sneider i drugi stručnjaci smatraju da Kina ipak ima neku vrstu utjecaja, posebice na ekonomskom planu. Oni vjeruju da kineska vlada pokušava ocijeniti koliki točno pritisak mogu vršiti i kako daleko mogu ići a da sami ne izazovi nestabilnost u Sjevernoj Koreji i, potencijalno, još goru krizu.
