Proteklog je vikenda u Washingtonu, u luksuznom hotelu Omni Shoreham, održan 7. godišnji Međunarodni sajam vina i hrane. Sudjelovalo je blizu tri stotine izlagača, među njima oko 150 vinarija, sa preko 1.200 različitih vina, iz mnogih dijelova Sjedinjenih Država i iz mnogih drugih zemalja – Južne Afrike, Čilea, Argentine, Meksika, Australije, Novog Zelanda, Francuske, Španjolske, Portugala..... i jedan proizvođač iz Hrvatske, vinarija Alena Bibića.....
Mladi Alen Bibić, i po majčinoj i po očevoj strani, peta je generacija vinara i vinogradara iz Plastova, kraj Skradina, odlučan ne samo u svojoj nakani da s obiteljskom tradicijom nastavi upravo tamo, na kršu, gdje mu je “didovina,” u kraju dalje od glavnih puteva, u kraju u kojemu su još uvijek prisutne posljedice rata, nego da taj kraj – skradinsko vinogorje, u sjevernoj Dalmaciji – afirmira, da revitalizira i neke lokalne sorte grožđa, u prvom redu sortu debit koja je u tom kraju i najzastupljenija – “moji su,” kaže Alen, “uz malo maraštine, od bijelih uvijek i imali 90% debita” - te da svijetu pokaže bogatstvo i raznolikost vinske i vinogradarske kulture koju Hrvatska ima. Od autohtonih crnih sorata, Alen njeguje lasin, babić i plavinu.
Bibich vina su već neko vrijeme prisutna u Sloveniji, sjevernoj Italiji, Austriji, Švedskoj, Češkoj, a prije otprilike dva mjeseca, njujorška tvrtka XLS Imports, uvoznika vina Daniela Pedisicha, kojega je u hrvatska vina uvela dr. Jasenka Piljac iz Zagreba, plasirala je nekoliko Bibich vina i u Sjedinjenim Državama. Prije nastupa na washingtonskom Međunarodnom sajmu vina i prehrambenih proizvoda, Alen Bibić je, sa svojim export-managerom, Darkom Petrovićem, i proveo više dana u New Yorku gdje je uvoznik Bibich vina organizirao više degustacija Bibich Debita, Riserve, Grenacha i Shiraza. Alen o svojim iskustvima iz New Yorka....
Jako dobra, u principu nismo očekivali takav odaziv na naša vina u tako kratkom vremenu....budući da je vino tu u prodaji nekih šest tjedana, mislim da smo sad prisutni u nekih 35 najboljih restorana po Manhattanu što je za nas najprije iznenađenje, jer je velika konkurencija vina u svijetu, ali ujedno i zadovoljstvo, jer ljudi prepoznaju to što mi radimo, i potvrda toga što mi radimo.
Među tih 35 najboljih manhattanskih restorana je i onaj Lidije Bastianich – Felidia.
Kad je počeo s vinima, kaže Alen, bilo je teško, po povratku na djedovo imanje poslije rata, tamo gotovo više nije bilo ničega. Sa suprugom Vesnom, a bez nje, ističe Alen, ne bi ništa napravio, morao je doslovno od početka, od prve bačve i podruma pa na dalje.....Ali znao je da grožđe njegovog kraja ima veliki potencijal. “Ranije okolnosti,” dodaje Alen, “sigurno nisu davale mogućnosti našim starim da vinificiraju na pravi način..... budući da nisu ni imali tehnologiju, a ni znali za nju. Grožđe su imali izvrsno, kako mi kažemo - odlični vinogradari, slabi vinari. Neki od mojih predaka su bili bolji, neki lošiji, međutim, kad sam ja dočekao sve to skupa, morali smo sve iz početka.”
Danas, vinarija Bibich svoje podrume ima u Skradinu, nove vinograde sadi u prominskom kraju, bere grožđe sa otprilike 65.000 loza, neke su u njenom vlasništvu, neke u vlasništvu članova obitelji, “svi smo,” kaže Alen, inkorporirani, starih vinograda ima oko 3.5 hektara, isto toliko i novih, uz autohtone, posvećuje se i nekim introduciranim sortama....
Pa, evo, ove godine možda prvi rod na cabernetu, merlotu, nekim novim sortama....osim što smo posvetili cijelu našu vinsku varijantu domaćim sortama, kako je teško se po svitu boriti s nečim novim, hoćemo pokazat svitu da možemo i mi isto raditi i cabernet i merlot i syrah i grenache, veći dio toga i radimo, ali da nam to nije gušt, hoćemo radit nešto s ovim iz naše šibenske regije – debit, kao bijela sorta, plavina, lasin i babić kao crna, to je ono što meni čini izazov.
Za te su sorte posjetitelji Međunarodnog sajma vina u Washingtonu pokazivali i najveće zanimanje, ali bilo je i raznih drugih pitanja.......
Mislim da je sve manje onih pitanja – Oh, where is Croatia, what is this...puno ljudi već je, u najmanju ruku, čulo za Hrvatsku ....imaju neki pojam, ne moramo više puno objašnjavati odakle smo, gdje smo i što smo...Naravno da su im upravo najinteresantnije te naše sorte za koje stvarno nikad nisu čuli, čemu su slične, općenita pitanja, makar što se tiče većine...Malo profesionalniji ljudi, koji se bolje razumiju u vinsku tehniku i proizvodnju, imaju već čitav niz stručnih pitanja – koliko je macerirano, koliko fermentirano, na komu, ako je crno, je li malolaktika napravljena ili nije, u kojem hrastu, na koji način....ovdje ima jako puno educiranih ljudi oko vina.
To Alena čini vrlo sretnim, može, kaže, komunicirati s drugima, poglavito s potrošačima. Njima se, sudeći po reakcijama i u Washingtonu i u New Yorku, najviše sviđa pitkost Bibich vina, a to je, kaže Alen, jako važno u cijeloj varijanti restoranskog businessa, da svi budu sretni, od proizvođača, distributera...do vlasnika, konobara i, najvažnije – gosta, koji u “pitkom” vinu može, onda, uživati i sa par čaša više. Jedan je komentar, koji je čuo više puta, malo iznenadio Alena...
...možda jedino ono što se meni čini čudno, a ljudi često to kažu za bijelo, da je light, za Debit, što mi ne doživljavamo tako, vjerojatno su oni naučili na puno alkoholnija vina i teža, iz Kalifornije, kao Chardonnay i slično, nama je to čak malo smiješno, Debit ima manje alkohola, ali svakako nije light, jel’?
Koliko alkoholnija i teža?, to saznaju ovih dana, na izvoru, u Kaliforniji, u Napi, kamo su otišli nakon Washingtona; iako poslom, odnosno u promicanje vlastitih vina, na degustacijama organiziranim za njih na nekoliko mjesta u području San Francisca, bit će sigurno obilja prilika i za kušanje kalifornijskih vina. Bit će i ta iskustva korisns kao što su bila i washingtonska i njujorška.....
Ovaj dio priče nam je, svakako, dijelom otvorio oči...nismo mogli ni pretpostaviti, najprije, koliko je to tržište, drugo - koliko je ljudi koji vole vino i koliko je ljudi koji se razumiju u vino. Nažalost, kod nas je još uvijek vinska kultura, naravno da je u usponu, ali još uvijek nam treba jako puno vremena da ljudi shvate što je to dobro vino, a tek onda da pokušaju tražiti različitosti između vina.....Meni je jako drago što sam sve ovo doživio, a nadam se da ćemo i mi za nekih 10-ak, 15 godina makar doći do sličnog stupnja.”
I u New Yorku i u Washingtonu, na veliko zanimanje naišla su Bibich maslinova ulja, uvoznik New Riviera, također Daniela Pedisicha – ekstra-djevičansko kao i kombinacije sa začinskim biljem, ubranim u kršu, “po staroj recepturi moje babe Mande, ali na tome ponajviše radi moja supruga,” kaže Alen, “ljudima se jako sviđa, dobili smo puno pohvala, ali toliko maslinovog ulja nećemo imati koliko je ovdje bilo zahtjeva.”
I ulje od maslina i vina obitelji Bibić u izuzetno su lijepim, elegantnim, privlačnim bocama; ove godine su i dobili nagrade za dizajn na dva hrvatska sajma.
Da bi našao svoje mjesto u velikom svijetu, hrvatski vinar, kaže Alen, mora uložiti dosta truda. U Dalmaciji, parcele su male, cijena grožđa toliko visoka da je za ostali svijet, veli on, smiješno uopće zašto mi to radimo; po količinama, Hrvatska se ne može takmičiti s nekim zemljama Novog svijeta. Hrvatskog vinara, ali vjerojatno i druge branše u zemlji, opterećuje, po njegovim riječima, još uvijek suviše papira, neprihvatljiva administracija, birokracija, ona bi trebala biti svedena na minimum. Do nekih promjena na bolje ipak dolazi, zahvaljujući velikom trudu Zavoda za vinogradarstvo i vinarstvo situacija se popravlja, ali mnogi postojeći zakoni, kao primjerice – stolno vino koje se ne može deklarirati imenom sorte, još uvijek opterećuju, otežavaju rad hrvatskog vinara.
