(Hrvatska sklizačica Idora Hegel osvojila je na Zimskim olimpijskim igrama u Torinu 19. mjesto).
Glas Amerike: Kako biste ocijenili ovogodišnje zimske Olimpijske igre u Torinu?
Idora Hegel: Pa, ocijenila bih ih odličnim; u svakom slučaju bilo je fantastično, no imam dosta velike zamjerke novom načinu suđenja. Dosta su to zakomplicirali, napravili su jednu novu situaciju tako da se ne zna tko daje kakve ocjene, dosta toga kompjuter odlučuje i mislim da je to dosta nepravedno. To mi je jedino žao, no sama organizacija natjecanja je bila savršena i na fantastičnom nivou na kojemu može biti tako da sam jako zadovoljna sa tim.
GA: Da li mislite da je to manje korektnije ocjenjivanje nego što je bilo uobičajeno prije u evropskim i olimpijskim natjecanjima?
IH: Mislim da čak i je, ali nisam ja tu kvalificirana da sudim tako da je to samo moje osobno mišljenje. Za publiku je bilo puno draže sa 6.0, svi se žale na to jer ništa ne razumiju, a ionako smo izgubili u zadnjih 10 godina dosta populacije u tom klizanju. Stoga, zašto da zbog takvog ocijenjivanja gubimo još jedan postotak ljudi, umjesto da im pomognemo da što lakše shvate i da im bude još ugodnije gledati to klizanje da ne moraju u principu misliti na neku matematiku i zbrajanje što je u stvari ispalo iz tog suđenja.
GA: Kako bi ocijenili svoje konkurente s kojima ste se natjecali?
IH: Mislim da je ovo najveći nivo natjecanja na kojemu sam ja ikada bila. U Salt Lakeu mi se činilo da je bila znatno lakša konkurencija, međutim moram priznati da su ovo najbolji od najboljih. Ovo je bilo prvo borba za prvih 24. mjesta, bila je to borba za prvih 30, za odlazak na finale, odnosno za odlazak na Olimpijske igre i onda naknadno finale za slobodni program. Ja sam se za to izborila i relativno sam zadovoljna, moglo je naravno bolje biti i naravno uvijek može biti bolje jer jedino tako čovjek može razmišljati ako želi ići napred, tako da sada ‘držimo fige za dalje’.
GA: Kako jedan olimpijac proživljava tu Olimpijadu, kakvi se osjećaji javljaju, na koji način jedan Olimpijac razmišlja?
IH: Naravno, olimpijac uvijek teži svom najboljem nastupu. Puno puta sam si ponavljala svoj program u glavi i radila skokove, vodila računa o tome gdje staviti ruku da ne mahnem. No, kada dođeš na led, to je puno drugačije. U tom kratkom programu nije bilo problema jer sam prva vozila. Nakon 6 minuta zagrijavanja odmah sam izašla na led i bila sam skroz zagrijana. No, u programu sam imala šest minuta zagrijavanja i 40 minuta sam stajala sa strane leda i nakon toga trebaš izaći i izvesti svoje 4 i pol minute. To je ono najteže, kada se čovjek u principu ohladi. Mi smo se naravno konstantno zagrijavali na suho, ali ne može to zamjeniti led. I to je u stvari najteže napraviti- 40 minuta biti izvan leda i nešto napraviti bez ikakvog zagrijavanja. Pošto ja imam problema sa tim skočnim zglobom, meni je najveći problem bio u glavi jer je meni jako teško sabrati, teško mi je bilo početi te skokove jer imam jednu veliku nesigurnost u sebi- da li će mi se ta noga iskrenuti ili neće. To mi je najveći problem. Inače, meni je jako drago da sam došla na ove svoje druge Olimpijske igre, jer u 9-om mjesecu smo bili na pregledu u Švicarskoj i rečeno je da mi je prijeko potrebna operacija. Mi smo ipak odlučili sa time pričekati, to staviti na stranu, i odlučili raditi sa bolovima, raditi sa fizioterapeutima, probati to sve staviti na stranu i otići na Olimpijske Igre pošto sam se prošle godine izborila sa 13-im mjestom na svijetu pa mi je bilo žao to propustiti jer me samo boli noga. To je velika stvar i to smo sve stavili iza sebe, jedan trostruki skok nisam imala jer ga nisam zbog noge mogla izvoditi, znači i tu smo bili malo u minusu. Jako sam zadovoljna što smo uspijeli odraditi ovo sve kako je trebalo, nismo se osramotili i još smo napravili izvrstan rezultat iako su naravno očekivanja bila viša, ali za Vancouver sam uvjerena da ćemo složiti sve ozljede, staviti ćemo ih iza sebe, neće biti problema u glavi i to ću moći odraditi sa puno većom sigurnošću.