Linkovi

Međunarodni napori da se obnove ratom uništena društva


Prošlo će desetljeće ostati upamćeno po etničkim napetostima koje su često prerastale u otvoreni sukob. Prošlih je pak pet i više godina proteklo u međunarodnim naporima da se obnove ratom uništena društva – na Balkanu, Kavkazu, Africi i Srednjem istoku.

Protivno nadama mnogih, kraj Hladnog rata nisu pratili univerzalni mir i blagostanje, već često nestabilnost i rat. Vjerojatno najdramatičniji primjeri post-hladnoratovskog doba su raspad bivše Jugoslavije i genocid u Ruandi. Broj žrtava u tim krizama dostizao je više stotina tisuća, a pratili su ih i milijuni izbjeglica, te velika razaranja.

Nakon deset godina mira – uspostavljenog uz pomoć stranih država – etničke su napetosti na Balkanu i u Ruandi i dalje prilično jake, a obnova često spora. Američki analitičari upozoravaju da i najbolje zamišljene demokratske reforme neće zaživjeti ukoliko građani višenacionalnih država nemaju povjerenja jedni u druge. Također napominju da međuetničko pomirenje počinje sustavnim sučeljavanjem s prošlošću, ponajprije sa zločinima kojih je vjerojatno bilo na svim stranama.

No, to je težak proces – pogotovo kada je nasilje još uvijek svježe u sjećanju, a posljedice razaranja vidljive, kaže Karen Murphy, direktorica međunarodnih projekata u organizaciji Facing History Ourselves, čije je sjedište u New Yorku. Kao primjer, Karen Murphy navodi Ruandu, u kojoj je u plemenskom nasilju 1994. godine ubijeno oko 800 tisuća ljudi.

"Za razliku od Njemačke i Europe uopće za vrijeme holokausta, u Ruandi se ubijalo posvuda. Tamošnje je društvo bilo potpuno uronjeno u masakre. Masovna ubojstva nisu vršena iza bodljikave žice ili iza visokih betonskih zidova. U Ruandi su djeca bila ubijana u učionicama, a bilo je slučajeva da su svećenici ubijali vlastitu pastvu – i to u samoj crkvi. Ruanda je krcata preživjelih, koji su vlastitim očima vidjeli ovakve zločine. Tamo gotovo da i nema neutralnih, koji bi sada mogli odigrati nekakvu neutralnu ulogu."

Karen Murphy navodi podatak da je u genocidu u Ruandi život izgubilo ili pak bilo zatvoreno čak 75 posto tamošnjih učitelja. Današnje su vlasti odlučile da se o genocidu iz 1994. u školama uopće ne uči – zbog kontroverznosti teme te različitih tumačenja, ovisno o podrijetlu izvora informacije. Judy Bahrslaw iz Američkog instituta za mir, kojem je sjedište u Washingtonu, kaže da je za rješavanje ovog problema najbolje osnovati 'Komisiju za istinu', po uzoru na Južnu Afriku.

Ova su tijela istražila slučajeve rasnog nasilja i donijela odluku tko je konkretno za njih odgovoran – no kazne su često bile oproštene, pogotovo ako se počinitelj javno ispričao.

"Mnogi bijelci u Južnoj Africi često nisu vjerovali da je vlast za vrijeme apartheida planski napadala i uklanjala crnačke aktiviste – sve dok se pred komisijom nisu pojavili policijski i obavještajni agenti koji su priznali da su, zaista, oni odgovorni za strašne zločine. Kada je to postalo dio službene dokumentacije, bijelcima je bilo teško negirati zločine."

Cilj južno-afričkih 'komisija za istinu' bio je obeštećenje žrtava, a ne osveta – napominje gospođa Bahrslaw. No, u većini zemalja, javno se mnijenje ne oblikuje putem 'komisija za istinu' već učenjem povijesti u lokalnim školama. Svaka nacionalna i etnička grupa tu postupa po vlastitom nahođenju.

Charles Ingrao, profesor povijesti Balkana na Sveučilištu Purdue u saveznoj državi Indiani, podsjeća da su upravo različita tumačenja povijesne građe često podjarivala neprijateljstvo među nacionalnim zajednicama koje su do tada često živjele u miru. 'Povjesničari su na žalost često sudjelovali u propagiranju nacionalističkih mitova' i to možda nigdje nije imalo teže posljedice nego u bivšoj Jugoslaviji - kaže Charles Ingrao.

"Novoosnovane države pišu vlastite verzije povijesti. To često čine iz vlastita interesa. Tako pisana povijest opravdava postojanje konkretne države, te opravdava uništenje zemlje koja je postojala prije nje. Novonapisana povijest nastoji ukloniti temelj lojalnosti prethodnoj državi. Može se reći da su primjeri takvih verzija povijesti u pravilu netočni, jer u potpunosti ignoriraju nacionalni suživot, koji je postojao. U svakoj od novih zemalja govori se o tome kako je domaće stanovništvo ugnjetavao susjedni narod, podjaruju se traume, što pomaže političarima da mobiliziraju građane u progon pripadnika slabije, manjinske grupe."

Charles Ingrao smatra da je otvoreni dijalog o prošlosti najbolji način da se ublaže napetosti između etničkih grupa ili naroda. No, upozorava da je to dugotrajan proces jer je riječ o promijeni javnog mnijenja pa čak i nacionalnih vizija.

"Promijeniti stvari na bolje i krenuti naprijed – to se može tek ako se uvedu promjene u prezentaciji povijesti, ako se počne pošteno govoriti o kontroverznim temama, ako se govori i o slabostima i o uspjesima. Vrlo je destruktivno ako se u školi - kao što je slučaj danas na Balkanu - govori jedino o međunacionalnim sukobu i o tome kako su tamošnji narodi nesposobni da žive zajedno. Jer, današnje generacije jednog će dana podučavati istoj toj povijesti vlastitu djecu."

Mnogi američki analitičari slažu se da stabilan i trajan mir kao i demokratski razvoj u ratom razorenim državama ovise i o iskrenom sučeljavanju s vlastitom poviješću. Proučavanje različitih povijesnih izvora i različitih interpretacija prošlosti pridonijet će stvaranju okružja u kojem se neće tolerirati niti represija, a niti nasilje.

XS
SM
MD
LG