Položaj zatočenika u američkoj pomorskoj bazi Guantanamo Bay na Kubi našao se u novije vrijeme ponovno na naslovnicama novina. I dok se trenutno radi o optuženim teroristima, prije više od jednog desetljeća izložena je bila kritikama službena američka politika prema haićanskim izbjeglicama. Ona je inspirirala i jedan sudski proces - s implikacijama koje su relevantne i danas.
Pisac i odvjetnik Brandt Goldstein govori nam o tom slučaju u svojoj knjizi Jurišanje na sud: Kako je skupina studenata s pravnog fakulteta Sveučilišta Yale tužila predsjednika - i dobila proces. S Brandton Goldsteinom je razgovarala Nancy Beardsley.
Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, nakon političkih nemira na Haitiju, stotine tisuća stanovnika te zemlje nastojalo je emigrirati u inozemstvo, ponajviše u Sjedinjene Države. U Ameriku su pokušavali stići u prekrcanim plovilima. Mnoge je na putu presrela američka Obalna straža i privela u bazu Guantanamo. Većini je bio zajamčen politički azil ili su pak vraćeni natrag na Haiti. Međutim, u karanteni u Guantanamu ostalo je oko 300 izbjeglica zaraženih virusom HIV-a.
Čuvši za jadno stanje u kojem se nalaze ti Haićani, skupina studenata pravnog fakulteta Sveučilišta Yale podnijela je 1992. godine u njihovo ime tužbu, tvrdeći da im je u imigracijskom postupku bilo uskraćeno pravo na odvjetnika. Brandt Goldstein je tada završavao treću – posljednju godinu – pravnog fakulteta Yale i bio je svjedokom ove pravne i sudske drame. "Znao sam da se događa nešto uzbudljivo, vidio bih svoje kolege kako trče hodnicima, blijedi s podočnjacima a sa sobom su nosili brda papira. I sljedeći dan nešto o tom slučaju se pojavilo na stranicama New York Timesa" - prisjeća se Brandt Goldstein.
Knjiga Jurišanje na sud temelji se na šestogodišnjem istraživanju i opisuje sudski postupak koji se otegao od administracije Georgea W. Busha do prvog mandata predsjednika Billa Clintona. Bio je to prilično neuobičajen poduhvat grupice studenata i činilo se da je osuđen na neuspjeh. Čak se i Harold Koh - profesor s Yalea koji je pomogao studentima da iznesu slučaj pred sudom - u početku nećkao da se prihvati tog posla.
"Prvo je rekao - 'ovo što činite je ludost'. Idete protiv Ministarstva pravosuđa Sjedinjenih Država, najveće parničarske mašinerije na svijetu, s tisućama odvjetnika, beskonačnim resursima i klijentom - Bijelom kućom, koja nikad neće popustiti. Protivnik vam je i američka Obalna straža, dovodite u pitanje ono što se događa u pomorskoj bazi 1500 milja daleko, gdje se vaši klijenti nalaze u izolaciji i govore kreolski jezik koji vi ne razumijete" - kaže gospodin Goldstein.
Jedan od studenata Ray Brescia kaže kako nije zapravo očekivao da će u parnici on i njegovi kolege pobijediti: "što se mene osobno tiče, mislio sam da koristimo zakon kako bismo ukazali na jednu kriznu situaciju, da ćemo možda promijeniti stavove i osjećaje javnosti. Kad je slučaj započeo borili smo se da nam se prizna pravo da se susretnemo s Haićanima u Guantanamu, a slučaj se pretvorio u nešto drugo - u to da se te ljude dovede u Ameriku, jer nisu zaslužili da ih se primora na povratak na Haiti jer se boje progona."
Autor knjige Brandt Goldstein radnju prezentira iz različitih perspektiva – sa stajališta profesora Harolda Koha, koji je i sam sin političkog izbjeglice iz Južne Koreje, sa stajališta izbjeglice Yvonne Pascal, haićanske političke aktivistice, sa stajališta vladinih odvjetnika koji su tvrdili da se američki zakone ne mogu primjenjivati u Guantanamu, pomorskoj bazi lociranoj izvan područja Sjedinjenih Država; kao i sa stajališta samih studenata čiji su životi postali dio svojevrsnog 'pravno-sudskog vrtloga' – sudskih rokova, neočekivanih presuda, razočaravajućih neuspjeha i, naposljetku, pobjede.
Studenti su morali podnijeti velike žrtve radeći na ovom slučaju – putovati u New York, na Floridu, u Guantanamo i to u vrijeme kad su trebali učiti i nakon diplome - tražiti posao. Ray Brescia kaže da se sve ipak isplatilo. On sada radi u jednom pravnom institutu u New Yorku, koji se bavi problematikom pravosuđa u urbanim centrima. 1992.
Ray Brescia je na sudu zastupao Haićanku Yvonne Pascal, koja je željela da joj se izda dozvola stalnog boravka u Sjedinjenim Državama. "Ona je od tada u Americi pustila duboke korijene. Radi kao medicinska sestra. Sin joj je marinac, upravo se vratio iz Iraka. Meni je ta osobna povezanost s Yvonne Pascal najveće zadovoljstvo, to da je netko poput nje uspio doći u Sjedinjene Države, posredstvom naše pravne ekipe" - kaže Ray Brescia.
Kolege Raya Brescie koji su pomagali Haićanima rade danas na vrlo različitim radnim mjestima – jedan u Seattleu kao odvjetnik pomaže siromašnijim građanima koji se nađu na sudu dok drugi kao pravnik radi u Nepalu, gdje se bori za prava djece koja rade u lokalnoj industriji.
Knjigu Jurišanje na sud: Kako je skupina studenata s pravnog fakulteta Sveučilišta Yale tužila predsjednika - i dobila proces objavila je izdavačka kuća Scribner iz New Yorka.