Prije terorističkih napada od 11. rujna 2001, međunarodnu zajednicu nije previše uzbuđivala činjenica da na Srednjem istoku nema baš mnogo političke slobode. Posljednjih godina dosta se govori o načinima da se liberaliziraju te zemlje, jer se smatra da su čvrstorukaški režimi često legla terorizma. Stručnjaci međutim nude proturječne odgovore u vezi s uzročno-posljedičnom vezom između totalitarizma i terorizma.
Na Srednjem istoku postoji čitav spektar političkih uređenja – od razmjerno 'dobroćudnih' monarhija i liberalnijih autokracija pa do vojnih diktatura i totalitarnih režima. Marcus Noland, analitičar u Institutu za međunarodnu ekonomiju u Washingtonu, kaže da statistički rezultati pokazuju da su autoritarni režimi posebno ukorijenjeni u zemljama s arapskim stanovništvom.
Interpretacija ovog statističkog podatka je – kaže Noland – često vrlo kontroverzna: "Neki tvrde da je arapska kultura u srži anti-demokratska. No, možda uzrok nije kultura. Možda se radi o konkretnim povijesnim okolnostima koje dovode do te statističke korelacije između arapske nacionalnosti i pomanjkanja demokracije."
Drugi analitičari navode lepezu drugih razloga za takozvani 'demokratski deficit' u arapskom svijetu – kolonijalizam ili primjerice pomanjkanje modernizacijskih trendova. Tu je i specifična društvena struktura arapske zajednice kao i činjenica da se u razvoju mnoge države regije isključivo oslanjanju na zaradu od nafte. Ne smije se zanemariti i opći utjecaj islama na politički poredak – tvrde neki analitičari.
Maries Deeb, profesor povijesti Srednjeg istoka na Sveučilištu Johns Hopkins u Washingtonu, podsjeća i na desetljećima duge sukobe koji razdiru ovu regiju. Zbog toga su vlastodršci i bili u stanju ugušiti lokalne demokratske pokrete. "Bez obzira na mirovni proces koji traje više od trideset godina, arapsko-izraelski sukob lokalnim vlastodršcima služi kao opravdanje za održavanje vojnih diktatura i za jednopartijski sistem" - kaže Maries Deeb.
Mnogi analitičari također napominju da sukoba i ratova nema samo na Srednjem istoku, te da diktature postoje i u ne-arapskom svijetu: primjerice u Sjevernoj Koreji, Kini, Burmi, nizu zemalja u Africi. Juan Cole, profesor povijesti na Sveučilištu Michigan, kaže da je put k demokraciji, bilo gdje u svijetu, često vrlo spor i mukotrpan. Demokratizaciju najčešće podržavaju imućniji i obrazovaniji slojevi, dok je većina – odnosno siromašnije stanovništvo – prema njoj indiferentna. "U većini arapskih zemalja ne postoji dinamična srednja klasa, pa čak niti klasično radništvo. A to su upravo slojevi koji bi, zbog svog imovnog stanja, mogli biti mobilizatori političkih promjena" - objašnjava Juan Cole.
Naravno postoje i iznimke, kaže Juan Cole, te navodi primjer Indije, najmnogoljudnije demokracije na svijetu, ali istovremeno i prilično siromašne zemlje s dosta nepismenih građana. Marcus Noland iz washingtonskog Instiuta za međunarodnu ekonomiju također ukazuje na primjer Indije. Indijska vladajuća elita želi da se zemlja modernizira, dok se arapski vlastodršci toga u pravilu plaše.
Zbog pritiska sa Zapada, mnoge arapske vlade poduzele su u novije vrijeme izvjesne korake prema demokratizaciji. No kako se čini od nje bi najveću korist mogli imati radikalni vjerski krugovi, koji do sada u pravilu nisu imali punu slobodu djelovanja. Na Zapadu se mnogi pribojavaju da će autoritarne režime, zahvaljujući liberalizaciji, zamijeniti vjerske diktature.
No, što je alternativa? – pita se Juan Cole, sa Sveučilišta Michigan. 'Nastavak po starom donosi samo još više diktature i još više nasilja' - smatra Cole. Mnogi njegovi kolege slažu da će neku vrst regionalne demokracije na Srednji istok uvesti upravo te konzervativne, možda i reakcionarne stranke – a ne pritisak sa Zapada.
U konačnici, slaže se većina stručnjaka, demokracija će zaživjeti u svakoj od tih zemalja tek onda kada tamošnji narod bude za nju spreman.