New York Times, kao i svi ostali današnji američki dnevnici, opširno piše o imenovanju Johna Robertsa za predsjedatelja Vrhovnog suda. Vrhovni sud koji počinje novo zasjedanje u ponedjeljak bit će sud u tranziciji – ni ono što je ovo sudsko tijelo bilo kad je posljednji put devet sudaca sjedilo zajedno u lipnju, a niti ono što će biti kad u njega stigne nasljednik sutkinje Sandre Day O'Connor. Međutim, neosporno je da će to biti sud Johna Robertsa. Za usputne promatrače prilika, promjena će biti očigledna.
Pedesetogodišnjak u naponu snage, najmlađi predsjedatelj suda otkako je prije 204 godine John Marshall izabran na taj položaj s 45 godina, John Roberts sjedit će na mjestu svog nedavno preminulog mentora, osamdesetogodišnjeg Williama Renquista, koji se posljednjih mjeseci svog života mučio s disanjem kroz cijev i mogao neprekidno govoriti samo u kratkim intervalima. Bit će jamačno i drugih promjena, onih koje su manje vidljive i neposredne, kad predsjedatelj suda John Roberts udari pečat na ustanovu koju je prvo upoznao kao mladi odvjetnik radeći za suca Renquista. U ovom trenutku sud već ima 48 predmeta što je dovoljno da se ispune zasjedanja do veljače – piše New York Times. Među njima su i slučajevi koji će dovesti do žestokih rasprava među sucima i do odluka koje bi mogle definirati "sud suca Robertsa".
Christian Science Monitor u jutrošnjem izdanju postavlja pitanje – gdje pronaći 200 milijardi dolara za saniranje šteta nastalih uraganom Katrina. Odgađanje na godinu dana novog programa za povlastice pri kupnji lijekova u okviru zdravstvene zaštite za starije osobe Medicare moglo bi američkoj vladi uštedjeti 30 milijardi dolara. Izbacivanje spornih mostova i staza za bicikle iz proračuna namijenjenog gradnji i održavanju auto-cesta moglo bi uštedjeti dodatnih 6 milijardi. Pogodnosti za farmere? Ukinite ih i to je još 30 milijardi dolara saveznog proračuna.
Kao što ovi primjeri pokazuju, lako je pronaći potencijalne mete od kojih bi se moglo novac oduzeti, te ga dodati za obnovu uraganom poharanih krajeva - kao što je predsjednik Bush obećao da će učiniti. Proračun od 2 bilijuna i 600 milijardi dolara daje vam široki izbor meta. Međutim, kako u praksi ostvariti te rezove? To je posve druga priča. Program koji je nekom posve nepotreban, drugom je od vitalne važnosti. Teško je uštedjeti veće količine novca a da se pri tome ne razgnjeve moćni glasački blokovi - bilo da je riječ o umirovljenicima, farmerima ili Pentagonu. Čak i osvjedočeni pristaše fiskalne discipline nisu odveć optimistični – piše jutrošnji Christian Science Monitor – i ne predviđaju znatnije smanjenje državne potrošnje.
